tina_dnevnik

21.01.2007., nedjelja

no name

pregledavajući malo blogove na internetu (mislim na hrvatske blogove), došla sam do zaključka da smo mi hrvati jedna jako netrpeljiva nacija. pa na svakom drugom blogu netko je rekao: ubit ću ga, ubit ću ju, prebit ćemo ih. i to još ne bi bilo ništa da to napiše netko od 25 godina koji je ipak malo više stari prošao u životu ali kad vidim da to kaže jedna cura od 13 godina, onda mi to sve izgleda poremećeno. ta cura je napisala da je frendici njenoj nešto slučajno izletilo što zapravo i nije toliko bitno, ali ajde, ide ona nju izmlatit, tek toliko da joj 'pokaže svoje'. ma daj ajde. ili, još su mi bolji blogovi koji imaju riječ 'hools'. kao, to su neke opake face, sad bi čovjek pomislio da je to neki tip ono nacist, rasist ili nemam pojma što, a skužiš na kraju da je to cura od 11 godina koja samoj sebi daje pridjev 'hool' zato što ne posluša svaki put mamu kad joj ova nešto naredi da napravi po kući. isuse bože. i još ima cvjetiće na bloge i neki pointer sa leptirićem. ma daj ajde. nisi ti ni h od hool. pa kako se ta usrana djeca danas odgajaju? ajde kćeri molim te operi suđe? nećeš? dobro, neću ponavljat ponovo, strah me da me ne ubiješ na spavanju. jebote kako su ta djeca razmažena, to je čudo jedno. kad vidim kako neki u sedmom, šestom razredu dobivaju 50 kuna dnevno za 'marendu', slabo mi je. ja cijeli osnovnu nisam dobila ni jedne jedine jebene kune za marende. nije mi ni palo na pamet da bih slučajno zapalila. da sam i htjela i počela pušit, ma odakle bi ja skupljala pare za cigare??
meni sve sada predstavlja velik trošak, tako je uvijek bilo i tako će uvijek bit. meni je dat 50 kuna za uvezivanje jako velik trošak jer nemam nijednog sponzora, mamicu i taticu koji bi mi platili stan, hranu, odjeću, obuću. štedim mjesecima da bi si kupila marte, i mogu se samo nadat da će mi trajat 5 godina kao što svi kažu da mogu toliko izdržat. kakva god da sam bila dok sam još bila sa svojima, nikad nisam bila nezahvalna za pare koje sam dobila. znam koliko je značilo da ja mogu uzet deset kuna svaki dan za marendu i neizmjerno sam zahvalna mami i tati što su mi to omogućili. mislim da ih zato i volim toliko. nikad nam nije bilo lako, ali oni su se uvijek potrudili da mi to ne osjetimo. štedili su na sebi da bi dali nama. i to nikakve pare svijeta ne mogu nadomjestit tu ljubav. i zahvalna sam im što su me odgojili jer su me odgojili tako da znam da do uspjeha treba doć na pošten način. i znam da nikad ne mogu dobiti sve što želim. ne smatram se razmaženom, nikad nisam dobivala više od mojih osnovnih potreba. i to mi je nevjerojatno dobro. jer znam se borit za ono što želim. zato mi se sere od ove bogataške djece koja se rađaju sa zlatnim govnom u guzici i do sedme godine života su već prošla cijeli život, imaju 8 mp3-a, tri televizije u sobi, dvd, kompjuter, četiri mobitela i nemam pojma kojeg sve vraga nemaju. ne kažem ja da ne bi bilo lijepo imat sve to. novac definitivno utječe na sreću. i može netko srat suprotno koliko god želi i istovremeno se vozit u svom bmw-u.
nema problema, ako je tebi toliko ružno, daj mi svoj auto, pa ću ja bit nesretna u bmw-u. samo netko tko je masno bogat od rođenja može bit toliko usrano jebeno licemjeran. netko tko ne zna šta je to kad robu kupiš dvaput na godinu a obuću jednom, neka se istog trena pokopa i ne dolazi mi na oči sa svojim usranim mišljenjem. mora da je lijepo kad te stara sama pita trebaju li ti pare da si nešto kupiš. jako dobro, a. ne znam kad je mene pitala. zašto se netko, ako je bogat, ponaša svisoka prema meni 'običnoj siromašnoj smrtnici'?? šta taj debil/debiluša misli da je prošao više u životu jer je u djetinjstvu imao 18 dadilja pošto mu staraca nikad nije bilo doma? nikad nije dobio 'majčinske ljubavi'? e pa pička vam materina svima, niste bolji od mene jer ste bogati! ja sam stoput bolja od vas jer ja mogu živjet sa sto kuna tjedno! nije mi uopće briga tko se slaže ili ne slaže, nije mi bitno ni najmanje jer ja znam istinu i koliko sam se mučila da bi ja došla i do ovog malog što imam sad u životu.
zapamtite. niste bolji ni od koga. ali nitko NIJE bolji od vas! nitko nije bolji od mene. a ja sam super. jer se Volim
- 01:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.01.2007., petak

život piše čudne priče

da se malo odmaknem od prošlog posta koji ionako nije bogzna koliko kvalitetan, divan i super, odlučila sam napisati nešto što se meni desilo prije dosta vremena. dajem svoju riječ da su svi doživljaji istIniti. osim mene uključuju još neke osobe. pa da čujemo.

u subotu, 25.11. bila sam na kavi sa svojom najboljom prijateljicom i još jednom curom, anjom. tako sam doznala i njenu priču. a priča se događa u staroj sušici. ja kao pripovjedač kažem vam:ovo...


Kada sam bila u staroj sušici, u onom dvorcu, imala sam... nisam sigurna koliko sam godina imala. mislim da sam sa svojim razredom bila tamo u 2. razredu, a sa sestrinim razredom u 3. osnovne. to bi valjda bilo 7 i 8 godina, pošto sam u školu krenula sa 6 godina. taj put kad sam bila u dvorcu sa svojim razredom dogodilo se nešto... neobičnu. jednu večer smo se svi tuširali i spremali za spavanje u zajedničkoj kupaoni za cure. odjednom čujemo neku viku i vrisku sa hOdnika i svi smo izletili vani. netko je pustio otvoren prozor i uletilo je par šišmiša kroz prozor.
marko je kao neki tenisač skočio po rekete i istjerao šišmiše. točno se sjećam, jednog je valjda ubio i taj je pao sa desne strane i ostao ležati pod radijatorom.svi smo se smijali kasnije i sprdali na naš račun kako smo se prepali. te noći su ostale tri cure u sobi spavale. ja jedina nisam mogla zaspati i stalno sam se prevrtala budna po krevetu. pa sam se digla i pogledala kroz prozor. na livadi kraj dvorca je bila curica na biciklu sa pomoćnim kotačima. sva u bijelom. nekih 5-6 godina. mrtvački blijeda. samo izraženo obojane oči. koja boja, ne znam. kosa joj se vijorila na vjetru. vani nije bilo vjetra. vratila sam se u krevet, prestrašena. samo sam govorila:''to je san, to je san. daj bože da je to san!''
okrenula sam glavu prema prozoru. curica je sjedila odizvana na prozoru. nije imala na čemu sjediti jer je zid odizvana potpuno ravan. mrtvačko bljedilo. plava kosa joj se opet vijori na nepostojećem vjetru. gleda u mene. ravno u mene. kao da sam jedina na svijetu. ima u tome neke zluradosti. i patnje. bespomoćosti. užitka. i onda najgore od svega. podignula je ruku do vrha prozora, stavila je na staklo i polako njome klizila do dna. kao da me označava. Moja si. Bit ćeš moja. Upoznaj moju patnju. okrenem oči dalje od prozora, jedva sam nekako okrenula pogled. pogledam ponovno u prozor, paralizirana. curica je nestala. čujem dječje pjevanje, tako užasno sablasno u toj noći, u pustoši, usred ničega. pjesmica se udaljava. zamre naglo. kao naglo prekinuta.
iduće jutro sam prvo izašla iz dvorca da bih mogla uhvatit mjesto na jednoj od ljuljački.
zadnja u redu se njihala kao da je netko upravo sišao s nje. A nigdje nije bilo nikoga. dok su druga djeca izašla iz dvorca, ljuljačka se zaustavila. Škrip. Škriip. Škriiiip. Naježila sam se. Nikad više nisam sjela na te ljuljačke.
......






Anjina priča (uz moje komentare)

Njenu priču saznala sam na kavi. Anja me podsjetila da sam joj nešto htjela ispričat i ispričala sam joj ovo iz stare sušice. ona je samo gledala. i počela pričat.
''Ja sam isto bila u staroj sušici s razredom. i isto tako, 2., 3. razred. kao i ti. jednu večer više nismo mogli spavat i nešto smo gledali kroz prozor. vani - medvjed! medvjed ide u krug, neprestano u krug u istom smjeru točno ispred prozora, na livadi kraj dvorca. ide medvjed i za sobom ostavlja - slamu!
još smo se mi zajebavali 'ha, ha vidi to se netko zajebava pa glumi medvjeda i baca slamu za sobom'.
ali to nitko nije glumio. sljedeće jutro smo izašli van da pogledamo ima li ičega i našli smo - ništa. nikakvi tragovi. nikakva slama. nikakav medvjed. a znamo što smo vidjeli. nas par je vidjelo. (tu je ona spominjala i bijelu plahtu, ali nisam sigurna u kojem kontekstu pa neću citirat). pitali smo lovca koji nam je bio vodič, o tom medvjedu. samo nam se nasmijao u facu. sjećam se da nam je par dana prije nešto pričao o neka tri brda koje zovu Triglav, u okolici dvorca, i nešto o samom dvorcu, kao da se nešto tu desilo, ali se ne mogu sjetit što.''

JA: Jesi se ti uopće sjetila ovog događaja s medvjedom sve do sada?
ANJA: Pa i nisam! neki put bi mi se nešto učinilo poznatim kad bi netko spomeuno medvjeda, ali tek sam se sad sjetila cijele priče.
JA: To se desilo i meni. mozak mi je to valjda registrirao kao neku vrstu traume i napravio amneziju na taj događaj. i nisam se sjetila sve do pred koju godinu.
ANJA: kako to da si se nakraju ipak sjetila?
JA: Jednu večer, već i noć, zapravo, jedno ljeto pred nekih 3-4 godine sjedile smo na stolicama pred noninom kućom prijateljica, sestra i ja. krenule smo pričati neke strašne priče. sestra i prijateljica su spomenule da su njih dvije, još jedna prijateljica i možda još netko čule u staroj sušici nešto. kao dječje krikove. i pjesmice. ali krikove, grozne kirkove! kao samrtne. naglo ugušene. bol. patnja. UŽAS!''

......


Anju su za cijelo vrijeme razgovora prolazili trnci. bila je naježena, baš kao i best frendica. ja nisam. ovaj događaj ne doživljavam kao da se dogodio meni, već kao da s dogodio nekome drugome. filmski. Stvaran doživljaj? O,da... Stvaran... Oslušnite vrištanje.
pokušavala smo smisliti način kako doznati što se dogodilo u dvorcu ili staroj sušici. best frendica nas je obeshrabrila:' ako netko zna nešto o tome, misliš da će ti reć? da je šutio tolike godine i da bi mi to sad tako saznali? na vjerujem ja u to.' ne vjerujem ni ja. slažemo se oko jednog. nešto se desilo. sigurno. i 'grozno' nije prava riječ za to što se dogodilo curici. tko je curica? i kakve dovraga veze imaju medvjed, curica, plahta, slama i bicikl?? nadam se da neću na osobnom primjeru shvatit kako je to povezano. daj bože... Curice, ne ljuti se?! I TKO SI??? :-(









na kraju htjela sam još samo napisati o dvorcu nešto što sam o njemu pronašla na internetu. ako vas zanima, preletite pogledom.

U Staroj Sušici je frankopanski grad - dvorac, smješten na gorskoj kosi, na rubu crnogorične šume. U XIX. st. dvorac je bio je vlasništvo grofa Lavala Nugenta, a 1890. god. su ga kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nugent i Neubergeri izveli su na dvorcu "temeljitu" restauraciju u romantičnom duhu svoga vremena. Postojeći izgled dobio je upravo tom posljednjom restauracijom, izvedenom u stilu historicizma.

Nasuprot kaštela nalazi se omanja crkva Sv. Antuna Padovanskog. Današnja je građevina podignuta 1874. godine, jer su stariju crkvu spalili Turci. To je jednostavna građevina višestranog svetišta, sa zvonikom iznad ulaznog pročelja.
- 01:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #
uuu... koliko dugo nisam pisala.. nije bilo vremena valjda, a i nije mi se dalo, iskreno. a,da, sretna vam svima nova godina. puno zdravlja jer je to jedino šta vam i treba, zloćadi :)
pišući neki dan dnevnik došla sam na ideju napisati neke svoje želje za dvijetisućesedmu godinu. naravno, nije rok samo ova godina, već se nastavlja i nadalje. i napisala sam negdje 50-tak želja i pustila prostora za još jedno 10 želja. i sad mi je tek nešto palo na pamet. uopće nisam poželjela da se nikad više ne drogiram! ne zato što to želim, nego je to razdoblje u mom životu već toliko zaboravljeno da se ja sad ne mogu načudit! potpuno sam zaboravila, očito je da mi se život jako poboljšao! ne znam samo kome zahvaliti. mislim da ponajprije moram zahvaliti sebi i onda dolaze osobe koje su mi pomagale na bilo koji način. tu su svakako best frendica, ona je na prvom mjestu iz svih mogućih razloga. onda dolaze još i osobe s msn-a, dečko, poznanici, svi ostali... ma svijet je lopta šarena :)
baš se pokušavam sjetit što kod mene ima novog. ima toliko puno toga...uf.
dobila sam neke malo neobične poklone za novu, npr. jedan cd sa svjetskom glazbom, ima svega, latino, indijske, sve živo i meni se totalno sviđa. na,na,na.
svoj doček nove ocjenjujem sa 4 od devet. najsretniji trenutak u cijeloj večeri je bio točno onaj u ponoć. jedva smo stigli na trg, točno u zadnje sekunde i onda su svi počeli vikat: 10, 9,8,7,6,5,4,3,2,1....
SRETNA NOVA GODINA! čestitala sam prvo svojoj frendici, zagrlile smo se, zaželjele si sve najbolje...
i ljudi moji, samo je toliko potrebno za sreću. taj trenutak, to kad je otkucala ponoć i kad smo si čestitale... nikad to neću zaboravit, ama baš nikad! ne mogu i ne znam to objasnit, ali ja sam u tom srenutko bila sretna kao malo dijete, toliko nepomućeno sretna! bila sam sa najvoljenijom osobom na svijetu, tako sretna...
šteta da nije dugo trajalo. mislim da jsam bila tako sretna jer sam u tom trenutko osjećala užasno jaku nadu i volju da nastavim najbolje kako mogu, napravim dobre stvari. i taj će mi trenutak još dugo davati snagu jer sam u tom trenutku shvatila da ja to zaista mogu. nastaviti dalje jača i bolja!
i možda neće biti sve savršeno, sigurno neće sve biti savršeno ali nije me briga. podvlačim crtu za dvijetisućešestu i malo ću analizirat kako se tko ponašao prema meni. takvim ću ponašanjem i ja ove godine uzvratit. maca is back on track :)
- 00:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.10.2006., ponedjeljak

ne, nije kraj...

bila sam već iskusna. žlica, upaljač, i sve ostalo potrebno. mrzila sam se. svakim danom sve više. željela sam se ubit. tako slaba. tako, tako jebeno slaba. trebalo mi je. nisam to željela. dop mi je davao ravnodušnost. a ravnodušnost mi je trebala kad sam razmšljala o ovisnosti. i tako to. ogromni začarani krug. sad, važno je znati nešto. ovisnika najverojatnije nećete prepoznati na ulici. prepoznat ćete starog okorjelog đankija. životni vijek ovisnika je 35 godina. može i kraće, ako si sami zapečate sudbinu. svi na početku misle da nisu ovisni, da mogu prestati s time. i prvo vrijeme zbilja tako i je. mogu prestati na par dana, čak i tjedana. i onda počinje loše. onda počinju mislit da se nikad neće navuć, to mogu samo budale. i onda uzimaju stalno i stalno, neprestano uvjereni kako s time zapravo mogu prekinut odmah. dok to više nije moguće. kad se prisjećam ovoga, imam osjećaj kao da smrt prelazi preko mene. stresem se. ništa. nastavljam dalje. ja nisam imala nikakve iluzije što se ovisnosti tiče. od prvog trena znala sam da ulazim nešto iz čega neću izaći. i bila sam toliko glupa da nisam marila. nisam vidjela nikakav smisao u svom životu niti ikakav izlaz iz svoje situacije. bože, glupače.. glupače.. nemam riječi za samu sebe. uništila sam si cijeli život. ovisnost je doživotna bolest. ne postoji apsolutno izliječeni ovisnik. uvijek postoji onaj najmanji postotak čovjeka koji bi probao još jednom, još samo jednom. ja se sjećam svega u vrijeme svoje ovisnosti. sjećam se i dobrog a bome i onog lošeg. ali mozak funkcionira tako da ono loše sklanja sa strane i usredotočuje se samo na dobro. došao je već i 1.5.2004. Prošli prvi maj sam provela s matijom. ovaj sam provela sa žlicom u jednoj i upaljačem u drugoj ruci. sretan ti dan rada, tina. možda ne doživiš idući. ha ha ha. ha ha ha. sjetila sam se ovog trena tate. neki dan mi se učinilo da sjedi na kauču u dnevnom boravku i nervozno mi nešto pokušava reć ali ne može. jer je mrtav. kao što sam i ja trebala bit po svim ljudskim i neljudskim zakonima. ali, eto, nisam. prošla je nekako i godina mojeg drogiranja. palo mi je na pamet da se moram riješiti toga. često puta sam to mislila, ali, naravno, praksa je daleko od teorije. došao je 31.12.2004. Jedan od jadnijih dana u zadnje vrijeme, a svi su bili jadni. bila sam kratka s parama. nazvala sam jednog dilera. drugog. trećeg. jedan nije imao. drugi se nije javljao. trećem sam previše dugovala. užas... cimeri su me pozvali negdje na neku proslavu nove godine. nisam se mogla kretat. bilo mi je mučno. cijelo me tijelo boljelo. grozno sam se znojila. gadilo mi se pogledat se. užasno sam smršavila. kosti su stršale iz robe, iz mene, iz kože. sve me tjeralo na povraćanje. zaista, krasan način za provesti novu godinu. ali, iznad svega, bol. bol. čista bol. fizička, psihička, sve zajedno, svako zasebno, sve me boljelo. ima li bola kao što je bol moj? 23:58, 31. prosinac. plačem u sebi. plačem krvave suze, suze boli i oproštaja i paklene suze i suze od kojih nijedna nije kliznula niz moje lice. može li gore? očito može. htjela sam otići do prozora, vidjeti barem ljude kako vani slave. možda pomisliti da im na tren pripadam. putem sam onako nesvjesna zapela za nešto. pala sam i udarila glavom. zbogom svijete...
- 00:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.10.2006., nedjelja

je li ovo kraj?

čudno kako sve pođe krivo taman kad pomisliš da je gotovo. cijelo vrijeme nemaš nadu, onda pomisliš da je konačno gotovo, da si možeš skinut teret s leđa i počneš se nadat. nekako se pitaš, nekako se nadaš, govoriš sam sebi: možda će ovaj put biti bolje? možda ću nešto promijeniti??
ne, nemaš šanse jer oklada stoji, jedan prema beskonačno, to su izgledi tvoji. tako je bilo i sa mnom. konačno sam mislila da se sve sredilo, ili barem mrvicu počelo sređivat. krenula sam te jeseni na fax, grafički dizajn. nešto što sam jako, jako željela. dok nije počeo fax, čak sam uspjela naći neki posao, slaganje i spremanje. ni ne sjećam se točno što sam to sve morala radit, samo znam da sam nekako u dubini duše bila izuzetno ponosna na sebe. plaćala sam svoj život. razmišljala sam o matiji, nadala se i mislila da je i on ponosan ako me gleda s neba. cimeri su bili super. nitko nije navaljivao da sazna sve o meni. vidjeli su da neke stvari bole previše da bi bile odmah ispričane. konačno je sve nekako krenulo s mrtve točke, a i ja sam krenula. upoznala sam neke ljude na poslu, složila se s njima i tako si našla frendove. prvih tjedan - dva sam se zapravo samo motala od kuće do posla. nakon dva tjedna počela sam i izlazit. nisam se zapravo zabavljala od prvog puta kad sam izašla van. već sam se gotovo i bila odviknula izlaziti. bila sam preslomljena. sve kao da sam upoznavala iznova. i bilo je previše bolnih prizora da bih se mogla zabavljati. svugdje parovi, drže se za ruke, ljube se. netko nekoga traži, plešu, smiju se. svatko je imao nekog. ja nisam imala nikog. ja sam ionako gotovo cijeli život provela sama. kada je kraj mene bilo 10, ljudi ja sam opet bila sama. sa matijom nisam bila sama. on je bio moj i ja njegova do same srži. i sviđalo mi se to. kolika je on volio mene, toliko i ja njega. oboje smo bili spremni napraviti sve za ono drugo. sada više nisam imala toga. nagla praznina. dvije smrti u tako kratko, prekratko vrijeme. gotovo sam se rasplakala u kafiću. možda i bih da mi je to običaj. ali, ne. ne mogu si to dopustit. život je prekratak da bih sekundu potrošila bezveze. plakat ću kad budem rezala kapulu. no, gdje sam stala? aha.. počela sam izlazit van i svaki put je bilo sve lakše i lakše. međutim, nikada nisam bila ni sa kime iako sam imala prilike. nisam mogla. sva su sjećanja bila preživa. nekako mi se to doimalo poput izdaje. ali, za vraga, uvijek ja moram naletit na neke kretene. jednu sam večer izašla i samo se sam željela isplesat jer sam bila dosta živčana zbog jedne svađe. neki dečki, mrga, baš neki prototip nasilnika i uletio s nekim najjadnijim uletom ikad. živčano sam ga odbila i krenula maknuti se od njega. uhvatio me za ruku i povukao. zagledao mi se u oči i prošaptao: 'ti to mene odbijaš, kujo?' ... ja sam samo zurila nesposobna da se pomaknem. gledala sam u njegove bijesne oči. onda sam ja njega bijesno pogledala. valjda je u mojim očima vidio ono što sam pokušavala reći. što možeš napraviti mrtvoj osobi? ništa, zaključio je i konačno me pustio. bilo mi je dosta svega. samo sam se okrenula i otišla. hodala sam ulicama zagreb grada sama. tako jebeno sama. postoji nešto što spoznate tek kada hodate milijunskim gradom u 4 ujutro a oko vas hodaju samo pijanci, možda netko sa povratku iz noćne smjene. shvatite da ste zapravo sami među svim ljudima. dan nije pravi svijet. noću se ne spuštaju zavjese. noću se one tek diže i otkrivaju pravo stanje. zašto se skrivamo u mraku? ne znam, ali znam da sam se ja tog trena samo željela sakrit negdje i ostati tamo, vječno pokrivena mrakom. ne znam je li postojala ijedna osoba koja bi dovoljno marila. ali se nisam sakrila. došla sam u stan, tiho se uvukla u krevet i kao i mnogo, mnogo puta dotad usnila nemirnim snom prepunom noćnih mora.
moji snovi su ponekad slični, ponekad različiti. stvarnost zna imati dosta utjecaja na mene. razne događaje u snu povežem na najneobičniji način. često sam se znala buditi u znoju, preplašena. srce bi mi jako kucalo, pogledavala bih po sobi, tražila nešto, a nisam znala što. i tu se nekako moje stanje počelo pogoršavat. nisam bila zadovoljna s poslom, cimeri su me počeli živcirati. otresala sam se na sve i svih. nije mi bilo jasno da sam upala u neki začarani krug bezvoljnosti. nije mi bilo jasno da sam u depresiji. i kod toga si čovjek ne može pomoći sam. depresija nema razloga.. ne pogađa određenu skupinu ljudi. ali pogodila je mene. mjesec dana sam samo s posla dolazila u sobu, iz sobe na fax, s faxa u sobu i tako sve iznova. nije bilo nikakvog razloga za smijeh, nije bilo razloga za život. nisam se ja htjela ubit, ne. ali sam krenula dobrim putem. samo sam se ubijala polako.

izašla sam van jednu srijedu. sama u kafić za kojeg sam sumnjala da bi mogla naći nešto zanimljivo u njemu. vidjela nekog tipa kako se došaptava s ovisnikom. sekundu potom, odlaze u wc. ovisnik se vraća, sada odjednom sa radosnim izrazom lica.
došla sam do prodavača, sjela za stol, kupila dop i zapečatila si sudbinu.
- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
uspjela sam zaspat. ne znam kako. baš je bila tvrda klupa, trebala bi tužit zagreb zbog tog. ne može se čovjek ni pošteno naspavat. torbu sa svime što sam imala pod glavu i zaspala od premorenosti. probudila sam se negdje oko pola noći, zapravo, probudili su me neki dečki koju su cugali na klupi do mene.

-pogledaj kako izgleda!
-da, baš ju je netko fino premlatio
-hmm al zgodna je inače, čini mi se
-šta ja znam. mrak je

ja sam samo slušala njihov razgovor i pravila se da spavam. mislila sam da ću možda na kraju uspjet saznat nešto zanimljivo.

-jebote, koliko moraš bit u komi da spavaš na klupi u parku?
-neznam. puno?
-ma nemoj me zajebavat. daj ajmo ju probudit

prije no što su stigli do mene, ja sam se kao počela budit. jedan onak životinjski zijev, uspravljam se na klupici, gledam oko sebe. onda me probolo nešto u rebrima pa sam se skoro skljokala na pod. užasno me sve bolilo, ovo spavanje na klupici kao da me samo još više umorilo. u glavi mi je nabijala glavobolja, baš neka cijepajuća bol. jedva sam disala kako su me pluća boljela.
došli su do mene i okružili me. prvo su me samo onako gledali kao da sam neki alien, a meni je bilo svejedno žele li me pretuć ili opljačkat ili samo zajebavat, ni u jednom slučaju nisam imala dovoljno snage da se obranim od njih. zato sam samo mirno sjedila kad me prvi pitao..

-šta radiš ti ovdje?
-sjedim? šta ne smijem?
-sjela si na našu klupicu
-da,i? šta je ovo tvoj park? kupio si ga ili?

frendovi su se počeli cerekat ovom tipu koji me ispitivao. pogledao me bijesno ali, ponavljam, bilo mi je baš svejedno što će napravit. gore ionako nije moglo.onda me pita kako se zovem. dala sam mu neko lažno ime, čini mi se brunhilda. pa su me sprdali zbog imena. tko ima takvo ime, bla bla. u tom mi se trenu nekako zamračilo pred očima i skoro sam pala sa klupice. bila bih i pala da me nije prihvatio moj ispitivač. onda su se nešto došaptavali, buljili u mene, i na kraju je ispitivač pitao jesam li gladna. ako hoću, mogu s njima do trgovine pa da mi kupe nešto za jest. nisu mi se sviđali ali sam bila užasno gladna pa sam prihvatila. bilo što, samo da popričam s nekim i da pojedem nešto. šta mi mogu napravit? valjda ništa što još nisam doživjela. začudo, ispali su neki okej dečki. u nekoj maloj 0-24 trgovinici su mi kupili sendvič i smazala sam ga u roku od pol minute. sprdali su se da još nisu vidjeli nijednu žensku da jede tako brzo a ja sam samo gledala pretrpanih ustiju. samo vi mene sprdajte. ne zanima me. cijelo vrijeme su me srpdali i ispitivali kako to izgledam, otkud sam, tko mi je to napravio. do jutra su oni mene gnjavili, mi smo cijelo vrijeme šetali po zagrebu usred noći, najjasnije se od svega toga sjećam da sam se grozno smrzla. negdje oko 5-6 oni su morali ić, čini mi se da su imali školu ili tako nešto. najdulje je sa mnom ostao ispitivač. pričali smo o svemu i svačemu i ostao mi je baš u jako lijepom sjećanju. nakon razgovora s njim, nisam mogla da ne pomislim: zar još postoje neki dobri ljudi? totalno ugodno iznenađenje. zapravo, šok. možda ljudi danas zapravo i nisi tako loši kao što se misli. on je ostao sa mnom negdje do 7-8, nemam pojma koliko je već bio. dao mi je nekih deset kuna, sve što je imao, da mi bude za pojest nešto ili za što god da mi posluži. ispitivača, zvao se toni, sjećam se i dan danas nikad ga neću zaboravit, ni njega ni njegove frendove koji su mi zbilja pomogli kad mi je bilo grozno. kako jedan čovjek može nešto i uništiti i popraviti sa samo jednim potezom, fascinantno. još se uvijek čujem s njim. sada je odrastao, dobio dijete. prerano odrastao. nešto kao i ja. uglavnom, nakon što je on otišao, opet nisam znala što bi sa sobom. razmišljala sam kuda da se maknem, kamo ću sad. nisam poznavala nikoga. nikoga da pitam za pomoć ili bilo što. onda sam se sjetila oglasa za stan u svome džepu. izvukla sam zgužvani papirić i pogledala adresu. oglas je izgledao dovoljno pristojno. samo, još je trebalo nać ulicu. gdje su ti vražji srednjaci? hm hm.. hvala bogu na planovima grada. nakon sat vremena izgubljenog lutanja, našla sam nešto što je ličilo na mjesto koje tražim. okej. ulica dobra. još samo kućni broj. gdje bi mogao bit? aha, tamo je. zvonim na vrata. totalna nervoza u meni. znojim se užasno. nekako sam imala osjećaj da je ovo baš ono mjesto koje će mi savršeno odgovarat. otvara neki mladi, zgodan dečko.

-šta trebaš?
-došla sam u vezi oglasa. za iznajmljivanje, cimer?
-ok. uđi

nekoliko sumnjičavih pogleda uperenih prema meni me nije zaustavilo i ja sam ušla. stan je izgledao pristojno. upoznala sam se s dečkom. marin. pitam za cijenu. malo skupa, ali sam bila svjesna da najvjerojatnije ništa boljeg neću ni nać pa kažem da pristajem na ponudu, ali on ima još nekoliko ponuda pa mora razmislit koju će prihvatit. trebam doć za nekih sat vremena i kako nemam ni gdje otić ni što, radit, samo sam sjela vani na stepenice ispred stana. marin me skužio nakon nekih 5 minuta i zbunjeno gledao.

-zašto sjediš tu?
-nemam kamo otić pa sjedim
-kako nemaš kamo otić?
-a... duga priča..
-pa daj ajde, uđi onda, nemoj se tu smrzavat.

i tako sam ja ušla. pričala s njim i nakon desetak minuta osvojila svoje mjesto. uskoro su došli dva cimera. i tako to izgleda do danas. ja i 3 cimera živimo zajedno.
- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.10.2006., subota

dalje

24.03.2006., petak

došlo vrijeme da se krene dalje..s blogom, jel..kao što neki i znaju, nedavno mi je bio rođendan. 14.3. moj 19. rođendan. nakon svega, mogu se veseliti i misliti: ''doživjela sam ga! uspjela sam doživjeti svoj 19. rođendan!''. možda se čini glupavo, ali..neznam..ja sam zaista mislila da neću doživjeti ni punoljetnost kako je bilo krenulo. a krenulo je loše..jako loše.. no, možda da počnem tamo gdje je priča stala. u vlaku.ukrcala sam se. krenula u ništa. kao nikada dotad, imala sam osjećaj da je ovo zapravo moj - početak kraja. kraj jednog života. first day of the rest of may life..kako god. vlak je bio jedan od onih superudobnih, onih od kojih se zapitate ''zašto se kvragu ne mogu voziti na posao vlakom?'', ali ja na to nisam ni obraćala pozornost. nad mene se nadvio neki crni oblak i nije mi dao mira. na hodniku su se neka djeca naguravala, vrištala i drečala a ja sam poželjela uzeti bar jedno od te djece i zdrobiti im mali vratić samo da ta vriska prestane. našla sam kupe u kojem sam bila sama. ali zapravo nisam bila sama, nikako. tu su bile jebene misli. moje jebene misli. ponekad mislim da stvarno previše razmišljam. u glavi sam pokušavala pronaći neki razlog, pokušati opravdati svoju staru za to što je učinila. ja je nisam mrzila. nikako. meni moja stara ne znači ništa. danas je ona meni gotovo potpuno stranac. ali volim je, i to jako. mrzim je i ne znači mi ništa. volim je i znači mi sve. kako pomiriti te osjećaje? ja se i danas nakon svega trudim oprostiti joj. neznam hoću li uspjeti. ja nikad ne zaboravljam ništa, pa tako neću ni ovo. i to mi sve nije dalo mira na putu do zagreba. pomisao da sam ostala bez igdje ikoga me zgromila kad sam došla u zagreb. izašla iz vlaka. sjela na klupu. prvi put sama u tako velikom gradu. prvo što sam pomislila kad sam pogledala okolo je bila ta misao o veličini. zagreb? najveći grad na svijetu. još veći za onog tko je bio tako malen. a ja sam bila mala, mala.. iza mene su iz vlaka izlazili mnogi ljudi. svih je netko dočekao. svatko je nekome dao pusu, zagrlio se, razveselio. tko se veselio meni? nitko. niti sam se ja veselila ičemu. neko sam vrijeme stajala na kolodvoru. pokušavala sam smisliti što dalje. ništa. neznam. krenula sam sa kolodvora jer su me ljudi već počeli čudno promatrati. došla sam u središte grada, na onaj jebeni trg sa jelačićem na konju. sjela sam na klupicu. kraj mene su ovaj puta prolazile čitave obitelji. mala djeca, roditelji, prijatelji, svi.. nitko me nije primjećivao. zašto i bi? tko sam ima ja da me primijete? ma nitko. kraj mene je na klupicu sjeo neki dečko. poskrivećki me promatrao. zbog nečega u njegovom pogledu mi je jako ličio na mene. što je to bilo? izgubljenost? nemoć? neznam.. pokušavao je nešto reći, ali se svaki put predomislio i okrenuo glavu. izgubila sam živce. kriknula sam na njega.-što hoćeš?? zašto me gledaš? pa reci nešto ako želiš!!prepao se. odmaknuo se od mene. tužnim, najtužnijim glasom koji sam ikada čula promrmljao je-oprosti..ostala sam zapanjena. to mi je do dan danas jedna od najčudnijih stvari koja mi se u životu desila. kad je to izgovorio, njegovo lice kao da je na tren postalo moje. vidjela sam se. onda sam se i ja prepala. dečko je otišao i na klupici pustio jedan od onih časopisa s oglasima. odlučila sam ga prelistati i možda pokušati naći neki zanimljivi oglas koji bi mi mogao koristiti. došla sam do dijela u kojem su se tražili cimeri za stan. pronašla sam jedan zanimljivi oglas, strpala ga u džep i odjednom zastala. postoje li neki trenuci u kojima uhvatite sami sebe kako nešto nesvjesno radite? možda to niste htjeli, a ipak ste to učinili? meni je to bio jedan takav trenutak. nesvjesno sam strpala oglas u džep i zaključila da je vrijeme da krenem jer su me neke ženske s place počele čudno gledati i došaptavati se. trebam li reći da samo još bila u modricama i šepala? ako se pridoda moj izgubljeni pogled, jasno je zašto su me gledale. počela sam hodati. lijevo - desno. bez cilja. povremeno bih zastajala, praveći se da gledam izloge. onda je počela kiša. dugo mi je trebalo da nađem neki zaklon, a dotad sam ionako već bila mokra do kože. čudno kako se brzo uspjela ispraznit cijela ulica. svi su se nekud razbježali. stajala sam tamo, osjećala se poput jebeni pale sam na svijetu. hvala bogu, kiša je popustila nakon pola sata, ali je, nažalost, zahladnilo. nikad dobro. kad sam počela cvokotat, skužila sam da je vrijeme da bih se trebala negdje osušiti. izabrala sam jedan kafić koji je izgledao dovoljno pristojno da mi se nitko ne približava. neznam do kad sam tamo ostala. valjda nekoliko sati. možete li zamisliti jadnijeg prizora? jedna cura sama sjedi za stolom par sati? bilo mi je tako grozno..onda sam morala otići jer se kafić ispraznio. kamo sad? opet u šetnju. već se smračilo, ustvari, pao je mrak već odavno. sad sam s etek zabrinula. gdje ću prespavati? tako sam došla i do nekog parka i našla neku klupicu koja mi se učinila dovoljno sigurnom. nadala sam se da ipak neću zaspat da me netko ne bi pokrao, jer su se okolko skupljali neki sumnjivi tipovi.

- 18:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.02.2006., četvrtak
izludit ću kod kuće..opet sam bolesna, s tim da sam ovaj put konačno otišla doktoru. ah..ionako mi nije imao ništa pametnog za reć, kao ni inače. dao mi je jebeni Amoxil, a on inače služi protiv angine. niti mi je poslušao pluća, niti je pričekao sve što mu imam za reć već me skoro izbacio iz svoje 'ordinacije'. prizor isti kao i svake godine.. iza njega 15 vrećica sa bombonjerama i dvostruko više vrećica sa finim pićima, konjakom ili viskijem. hm..ja mu nikad nisam donijela ništa takvoga..možda bih trebala, pa bi možda i pomislio da je sa mnom nešto ozbiljnije od angine. u međuvremenu, prigovaranja se nastavljalju..-Ti si luda! Kakva angina! Kakvog ti to doktora imaš!Bla, bla, bla..svi mi kažu da se sa mojom temperaturom može dobiti samo upala pluća..a što sad da radim..mogu se jedino nadati da do upale neće doći. zato je možda bolje da požurim sa svojom pričom.

Događaji koji su se nastavljali tog dana..nešto što bi trebalo zaboraviti, ali nikad neću. došla sam doma sva natečena i izubijana. jedva sam se popela do svog stana i kad sam došla gore.. stara se počela derati na mene, govoreći da nisam normalna..što to radim od sebe..zašto sam se tukla..što sam napravila..ah..nije prestala govoriti dok se nisam pred njom srušila. udarila sam glavom u pod. ovaj put je nesvijest trajala malo dulje. probudila sam se..već je bio dan. pogledala sam na sat..11 ujutro..spavala sam više od pola dana. stara je stajala kraj mene i gledala me savršeno mirno. počela je govoriti.-Mislim da je vrijeme da odeš. Od kuće. Odmah i zauvijek.Ležala sam u krevetu, opet šokirana. kako? stara me izbacuje iz kuće?-Pripremila sam ti torbu. Očekujem da odeš od kuće. Kad se sve smiri, možda ćeš se vratiti. Zasad te više nemogu ovako gledati!-Ali..zašto? zašto me izbacuješ? Pa što sam napravila? Kako?nisam vjerovala u ono što čujem. nisam mogla disati..stara me izbacuje..ali kako..ništa mi nije bilo jasno. kamo da idem? kako jedna mama ima snage izbaciti nekog svojeg? stara me gledala neumoljivo. u njenim očima sam vidjela samo led. vidjela sam da misli ozbiljno. koliko me je već namjeravala izbaciti? zašto sad? zašto, zašto? ustala sam iz kreveta. svaki pokret je pratila sijevajuća bol. izgubila sam ravnotežu i uhvatila se za stol. stara nije ni trznula. počela sam spremati svoje stvari. sve što mi je bilo najvažnije, strpala sam u tu malu torbu. stara mi je dala tristo kuna. dvadeset i osmog devetog stara me izbacila iz kuće. To je bilo zadnji put da sam bila u svom stanu i ne vjerujem da ću se ikad vratiti. hodala sam po jebenom krnjevu..bez cilja..sama. potpuno sama. onda mi je sinulo da bi mi moj brat mogao pomoći. nazvala sam ga.-Ej..Tina je..zovem jer..treba mi tvoja pomoć..-Znam što ćeš me pitati. Stara te konačno izbacila, jel tako?-Da! Kako ti to znaš?-Pa kako ne bi znao. Stara te namjerava izbaciti već tjedan dana. Što se desilo da je to ipak napravila?-Što se desilo..neznam..došla sam doma, prespavala I onda me izbacila. Pa sam htjela pitati..-Hoću li ti pomoć? Naravno da ne. ja se u tebe neću petljat jer si opet stoposto napravila neko sranje.-Ali, gdje ću sad?? Pa rekla mi je da se ne vraćam..nemam ni para..-To me ne zanima. Ti se odsad brini sama za sebe. Ne zanimaš me ni ti. Sranja mi ne trebaju. Boki..tako sam ostala i bez brata..u stanu sam već pričala sa sestrom, odnosno ja sam pokušala pričati s njom..pitala sam je zna li išta o starinoj odluci, ali je ona samo šutila. pretvarala se da nešto uči. nakon što sam je nekoliko puta pitala, izderala se na mene. -Odlazi! Daj me malo pusti na miru! Vidiš da učim!-Ali, pa daj mi bar..-Ma ne zanima me! Imam važan ispit! Daj me jednom u životu pusti na miru!tako sam izgubila i nju..s njom više nisam niti pokušavala pričati. shvatila sam da sam potpuno sama. što učiniti? razmišljala sam..znala sam da nitko od moje bivše ekipe neće htjeti pričati sa mnom, i s te se strane nisam nadala pomoći. besciljno sam lutala rijekom..dobila sam ideju. odlazim..odlazim zauvijek. potražila sam raspored vlakova. prvi je išao u Zagreb. kupila sam kartu, sjela u vlak i krenula. krenula u ništa.
- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dalje
Uspjela sam saznati gdje taj dečko živi i krenula sam prema njemu. u obračun. rekli su mi gdje se on inače skuplja sa svojom ekipom - bilo je to na gornjem zametu. u autobusu sam zamišljala kako će izgledati naš razgovor. odnosno, nije ni trebalo biti razgovora. trebala sam doć tamo i ubiti boga u njemu. tako sam ja to zamišljala. što se dogodilo, bilo je sasvim drukčije od toga. došla sam do njihovog mjesta. naizgled savršeno smirena, ali je u meni sve vrilo. došla sam do njega, prepoznala sam ga odmah. i on je prepoznao mene. prepao se. tada sam prvi put čula njegovo ime. -Filipe, to ti je nova treba?-Nije nova treba. Ona..Ja..nije znao što reći. još samo da kažem da sam ja bila jedna a u njihovoj ekipi je bilo osmero dečki. zato je vjerojatno filip i navukao neki samodopadan izraz na lice, pretpostavljao je da će ga ekipa braniti ako se išta dogodi, ili da ću zbog toga mirno otići. -Filip? zoveš se Filip?-Da.-Pa, Filipe, mislim da ti je ovo zadnji dan kojeg ćeš vidjet!Napala sam ga. prvo sam mu odvalila takvu šamarčinu da je sve zazvonilo. on je samo blijedo stajao, zaprepašten što sam se usudila učiniti to. onda je on uzvratio. naravno, ne šamar, već šakom. sada je meni sve zvonilo u glavi. sad je na meni bio red da ga blijedo pogledam. potpuno sam izgubila kontrolu. nasrnula sam na njega. udarala sam ga šakama, dok je on nastojao uhvatiti moje ruke, ali bezuspješno. njegova ekipa je stajala sa strane i promatrala. vidjeli su da sam ja prebijesna da bi me on sam zaustavio pa su mu priskočili u pomoć. zapravo, došla su dvojica najvećih. jedan me uhvatio za ruke i savinuo ih iza leđa, a drugi je stajao kraj njega. sad sam vidjela kako je filip izgledao. krv mu je curila iz rasječene usnice, imao je razderanu majcu. zlobno me pogledao. i udario. još jednom. u lice. u trbuh. u glavu. u noge. udarao, udarao, udarao. neznam koliko je vremena prošlo kad me prestao udarati. izgubila sam pojam za vrijeme, samo znam da se činilo beskrajno dugo. nisam mogla stajati na nogama, da me onaj nije držao za ruke, pala bih. osjećala sam se kao da ću past u nesvijest od bolova, ali nisam niti riječi progovorila. niti jedan zvuk nije izašao iz mene. onda mi je pustio ruke i pala sam. druga dvojica su me onda udarali na podu. mlatili nogama..jebenim martama..ostali su samo stajali. nekoliko je ljudi prošlo, ali se nisu ni obazirali već su samo ubrzali korak. na kraju se filip nadvio od mene. -Sad ti više neće pasti na pamet da me udariš, jel tako, kujo? jel tako?nisam ništa rekla. ali znam što sam mislila. ubit ću ga makar mi to bilo zadnje. to bih mu i rekla da sam mogla. onda su otišli. tako sam se i ja onesvijestila. neznam koliko je vremena prošlo, ali znam da je već bio mrak kad sam se osvijestila. netko me budio. neki dečko je stajao kraj mene i tresao me. Probudi se, probudi se! skužila sam da je vikao nakon nekog vremena. iz džepa je vadio maramice. -Jesi dobro? Što se desilo?-Koliko je sati?-Oko osam i pol.Četiri sata i više ja sam ležala u nesvijesti u parku. nitko me nije primijetio, ili je primijetio pa se nije htio petljati. gledala sam u dečka, još u nesvijesti. izgledao mi je kao anđeo koji me spasio. nudio mi je maramice da se obrišem. pomogao mi je doći do klupe i sjeo je kraj mene. htio je saznati tko mi je to napravio. rekla sam da nije bitno jer to ionako više nikad neće napraviti. bio je kraj mene nekih 15 minuta dok sam se potpuno osvijestila. pitao me gdje stanujem i ponudio da me otprati. pristala sam jer nisam bila sigurna da ću uspjeti stići do kuće. u autobusu su me svi čudno gledali. izgledala sam grozno, cijelo mi je lice počelo naticati. dečko me otpratio do moje zgrade. još me jednom upitao jesam li dobro i nije me htio pustit dok ne obećam da ću mu se javiti. već je odlazio kad sam se sjetila da mi nije rekao niti ime.
-Hej, kako se ti zoveš? nisi mi rekao
-Zar nisam? Zovem se Matija.
Ostala sam šokirana. htjela sam ga nešto pitati, ali dok sam se okrenula, već je nestao iza zgrada.
- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dalje


Sjetila sam se ovih dana svog brata. javio mi se. dobio je malog sina i valjda je htio da ja to znam, mada neznam zašto. rekao mi je i ja sam mu čestitala i zaželjela sreću kao što je i red. dalje? dalje..samo tišina..ja ionako uopće nemam o čemu razgovarati s njim. ne smatram ga bratom jer sam u životu s njim provela sveukupno 48 sati, ako i toliko. nikad nismo razgovarali, osim ono jednom. jedan put sam pokušala razgovarati s njim, ali... toliko mi je trebala podrška, mislila sam da će mi je bar on pružiti. zagrlila sam ga, a on je samo blijedo stajao raširenih ruku. tada sam si rekla - nikad. nikad više neću pokušati biti dobra s njime. dosada sam se već naslušala mišljenja svojih frendica i nazovi frendica i one se sve slažu u jednom - bilo bi super imati starijeg brata. da te pazi, da te štiti, ili da ga nešto pitaš ako ne razumiješ. jedino sam ja imala starijeg brata, ali one to ni nisu znale. čime bi se uostalom pohvalila? ne pazi me, ne pričam s njime. on je meni potpuni stranac, postoji puno osoba koje su mi značile nešto više od njega. ali, sve to nebi bilo važno, da mi je pomogao u najvažnijem trenutku. ali on me izdao. kao i svi. evo kako je to išlo..prolazili su dani od tatina pokopa. prestala sam plakati, stara i sestra su još znale zaplakat, a moj brat nije plakao čak ni na pokopu. rasplakala sam se još jedino kad sam u novinama vidjela zahvale koje je stara napisala. očekivala sam da ću preko njegove slike preći mirno, i da sam sve suze već isplakala, ali nije bilo tako. njegova slika u osmrtnicama..opet tisuću zašto?zašto?zašto? ali ni jedan odgovor. zašto je morao otići on koji je bio tako dobar..kažu da oni koga bogovi vole, umiru mladi. mog su tatu onda voljeli najviše na svijetu. i ja sam ga jako,jako voljela. slika u novinama je bila moja zadnja suza za njega. i zadnja općenito. od njegovog pokopa je prošlo više od dvije godine, a ja od tada nisam pustila ni jedne jedine suze. ni za koga i ni za što. shvatila sam da je život prekratak da bih se trošila na suze. samo što mi je trebalo dugo vremena i da shvatim da ga ne treba trošit ni na neke druge stvari...ali..gdje sam ono stala..da. nakon pokopa vrijeme je nekako prolazilo. sastajala sam se sa svojom starom ekipom, malo smo pričali o matiji i svemu tome, ali..oni su bili još i gori od mene..nisu niti shvaćali što ja govorim niti su se trudili pomoći mi. zapravo, postajali su sve hladniji i gotovo nitko više nije htio pričati sa mnom. tako je prošlo nekih tjedan dana. konačno sam saznala što se događalo. hana je jedan dan išla na kavu sa mnom. bila sam žalosna kad sam vidjela da uopće nije pri sebi jer sam se nadala ozbiljnom razgovoru od nje..ali, eto..što je - tu je. započela je razgovor. -Tina..znaš li ti uopće što se događa?-Kako to misliš?-Pa valjda si primijetila da smo drukčiji prema tebi u zadnje vrijeme!-Da, jesam, ali ne znam zašto.-Pa..prvo, shvati da ti je ovo inače ne bih govorila ali mi je stvarno žao gledati te takvu.protrnula sam..što mi je htjela reć, što je bilo tako važno, i tako grozno da mi to trezvena nije mogla reći? odgovor je stigao ubrzo..i nije bio ugodan.-Mogu li te nešto iskreno pitati?-Da, naravno, možeš. Samo pitaj-Ne želim zvučati grozno, ali..JESI LI TI UBILA MATIJU?molim?molim?molim? kako me moja frendica mogla pitati tako nešto. preplavila me sva silina osjećaja. bože..sjetila sam se svega..pada, matije, glazbe, smrti. skoro sam pala sa stolice od šoka. Hana je nastavljala dalje. -Već par dana govori se u ekipi da si zapravo ti kriva. -Odakle ti samo to? kako ja kriva? ali..nisam znala što reći. hana je ispričala da je nešto čula, o ovaj je to opet čuo od nekog trećeg, uglavnom, po toj sam priči ja tjerala matiju da ujutro vozi iako sam znala da je pijan. prije nego što smo krenuli, zamolio me da ipak ostanemo na krku, jer nije siguran da ćemo stići u rijeku. nisam mogla vjerovati što čujem. niti sam ja tjerala matiju, niti je matija bio pijan, niti me zamolio da ostanemo već je to bila njegova želja. htjela sam još nešto doznati od hane o toj užasnoj laži, ali je ona brzo otišla uz neke jadne isprike i ostavila me samu. mene je samo zanimalo tko je mogao tako nešto izmisliti. sutradan sam uspjela ispitati hanu i rekla mi je od koga je to čula. nakon toga sam suptilno i malo manje suptilno ispitala još par osoba. tako sam došla i do začetnika laži. bio je to već dobro poznat lik. netko od koga sam ovo zapravo trebala očekivat. netko tko je bio kriv. netko tko je htio riješiti sebe krivnje. pijani mulac koji je ubio matiju. bila sam bijesna. užasno bijesna. bijesna još i više od toga. izgledala sam kao luđak. jurila sam gradom uz jednu misao. ubiti mulca. bila sam poput vuka koji ubilačkom snagom ruši sve pred sobom.

- 17:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #
12.02.2006., nedjelja
dani nakon sprovoda..neznam kako ih opisati..u meni je bilo stotine raznih osjećaja, tuga, žalost, ljutnja..na mulca i na cijeli svijet..bila sam tako uništena. moj smisao života je odjednom nestao. odnosno, nije nestao smisao već je nestao on, uz kojeg sam se toliko vezala. nikoga nikad nisam voljela kao njega, možda čak niti blizu. do dana današnjeg sjetim ga se svaki dan ali se trudim da to ne činim jer mi to ništa dobroga ne donosi.u danima nakon sprovoda nisam dolazila doma. nisam mogla podnijet starin pogled pun sažaljenja, njeno neprestano obilaženje oko mene sa strepnjom i pažljivošću. nisam mogla trpjeti ičije poglede, samo sam željela biti neko vrijeme sama bez da me svi gledaju. na pokopu je bilo i nekoliko ljudi iz našeg bivšeg društva. to su bili oni koju su bili u stanju doći na njega. droga je uzela moje društvo. uzela i do dan-danas nije pustila. neki su od njih plakali na pogrebu, neki su samo gledali izgubljeno u daljinu. svima nam je bilo teško. neznam jeli meni bilo najteže ali mi je bilo tako teško.. sve me ovo tako podsjećalo na tonku i bilo mi je neizdrživo. ali ovaj put sam donijela odluku - neću otići u fun. pokušat ću se suočiti sa svime bez pomoći droge. zaključila sam da je droga ionako samo prolazno rješenje, a problemi zapravo ostaju. s tim mislima sam se nakon nekoliko dana vratila doma. ali i doma je bilo užasna atmosfera. moj je tata upravo otišao na treću operaciju i nije se znalo hoće li preživjeti. inače, bolovao je od tumora na mozgu. tada je već bolovao skoro nekih godinu i pol. svi smo bili nervozni. stara je svaki dan išla kod njega u bolnicu i na posao jer nije smjela uzeti godišnji. svaki dan smo se samo pogledavali, očekujući neočekivano, ne više toliko ispunjeni nadom kao na početku. doktori su rekli nakon prve operacije - rijetko tko preživi treći operaciju. sve mi je iz njegove bolesti ostalo u lošem pamćenju. prvo vrijeme u bolesti je bio normalan, čak se i šalio s nama jer je po prirodi bio jako vedar i nasmijan čovjek. ali prije prve operacije..točno se sjećam jednog dana kad sam sa bratom, sestrom i starom išla njemu u posjet. sestra se odjednom rasplakala, a zajedno s njom i tata. i ja sam počela plakati. svi smo počeli plakati, samo smo si govorili da će sve biti u redu. nakon prve operacije se počeo uspješno oporavljati. inače, njemu je tumor oduzeo kontrolu kretanja jednom stranom tijela, i nakon operacije je išao na fizioterapiju. stanje mu je bilo bolje, tumor je bio izvađen i počeo je opet upravljati pokretima. neprestano smo pazili na njega, da mu se nešto ne desi jer je još uvijek bio slab. jednom je čak uspio otići u trgovinu. nekako smo se opet počeli veseliti dok nije došao nalaz. tumor se proširio i morao je ponovo na operaciju. postao je užasan, neprestano je psovao u bolnici mamu, doktore i svih nas. ja to nisam mogla podnijeti i nisam često išla u bolnicu dok je mama trpjela sve te njegove riječi. operiran je i drugi put. ovaj put oporavak je išao sporije, gotovo nikako. utvrđeno je da ima najteži oblik zloćudnog tumora i da se metastaze više nemogu zaustaviti. postao je još gori, ako je to ikako moguće. sad ga čak ni mama nije mogla podnijeti. nakon nekog vremena zaključili su da će ići na još jednu operaciju. treću. vidjela sam ga jednom, mama nas je uzela u bolnicu jer je slutila da ga više nećemo vidjeti živog. tada sam se rasplakala. njegove riječi..njegovo ponašanje..zadnjim snagama se trudio ispsovati svih koliko je mogao i to je gotovo sve što sam zapamtila.onda je operiran. nije reagirao ni na što, iako je mama tvrdila da joj je jednom stisnuo ruku svojom. prošli su dani. tada je baš umro matija. moj tata je umro jedanaestog rujna. na drugu godišnjicu blizanaca, tri tjedna poslije matije. tata, tako mi fališ! mislim na tebe..gledaš li me sad? oprosti za sve što ti se ne sviđa..opet sprovod. drugi u manje od mjesec dana. bilo je tako užasno gledati mog tatu kako leži u lijesu..mršav kao nikada dosad..blijed, bijel, još bjelji..rodbima okupljena na ispraćaju. deseci ljudi..manje više poznati, htjeli su mi izraziti sućut..ja sam samo plakala, svima sam govorila hvala li zapravo nisam ni obraćala pozornost na njih. pogled mi je bio prikovan za tatu. svi su izgledali..neznam..svi u crnoj odjeći, čekali smo da pogreb počne. govor je čitala jedna tatina i naša prijateljica jer je mama zaključila da bi on tako želio da bude. čitala je govor..opet su ljudi plakali..ona više nije mogla držati papir od jecaja, ali se ipak nekako prisilila pročitati ga. mama je unajmila nekog da svira neke pjesme..neznam na čemu je svirao, na trubi čini mi se. zvuci su se upijali u naša srca, neprimjetno..samo sam plakala. nisam prepoznala što je on svirao..nisam niti čula, ali mi je kasnije mama rekla da je svirala od miše kovača ona ''a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan...''. završio je pogreb. opet smo bacali bijele ruže, latice.. kasnije su ljudi došli kod mene doma, ali ja sam otišla kod none. tamo se okupilo nas desetak mlađih. oni su mi u tom trenu užasno pomogli jer ni meni ni sestri nisu dali da razmišljamo o tome. pričali su viceve..ja sam se počela smijati..nisam znala da mi je tako bilo potrebna mrvica smijeha..ne osjećam se krivom zato što sam se smijala. ne osjećam se krivom zato što ni matiji ni tati ne idem na grob. meni njihovo mjesto gdje su pokopani ne znači gotovo ništa, jer će oni uvijek živjeti u meni. život me naučio da mjesta nisu važna..važni su ljudi, a oni će meni biti dovijeka važni. par dana nakon pogreba..opet mračna atmosfera u kući..svi se bezvoljno povlačimo po kući, ja i dalje ustrajna da svoje probleme riješim bez droge.

- 17:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dalje

07.02.2006., utorak

relativno dugo nisam napisala nijedan novi post. ne mogu. svaki put krenem pisati i onda pročitam svoj jebeni blog i nemogu pisati dalje. svaki put, svaki jebeni dan pročitam svoju priču i pitam se - jesam li to ja?? svaki put iznova i ja umrem kad pročitam sve.. namjera mi je čitati svoj blog iznova i iznova dok pomalo ne otupim i dok se ne normaliziram. to naravno, neću uspjet, ali jebiga..nada umire zadnja. ili prva?? neznam, meni su najčešće puta u životu nade umrle prve zajedno s realnošću. zadnji post završio je matijinom smrću. hvala svima za podršku koju ste mi htjeli pružit, ali ja vam iz svega ovog mogu dati samo jedan savjet - učite na tuđim greškama, u ovom slučaju mojim. neznam jesam li napisala kako se zovem? dakle, zovem se tina. ime je možda izmišljeno, a možda i nije..nema veze, opet, ponavljam, onaj tko treba će se prepoznat. ali sad da nastavim, makar i ne bih. matija je umro je umro u podne..točno kada je otkucalo zvono na trsatu, sa zadnjim otkucajem zvona, još je nešto prestalo kucati. ja sam u bolnici bila još dva dana. imala sam nagnječenja i modrice, sve u svemu, gotovo bi se moglo reći da sam prošla bez ogrebotine. doktori su me htjeli zadržati najmanje tjedan dana u bolnici jer su sumnjali na neka unutarnja krvarenja, ali mene ništa nije moglo zadržati u bolnici. nakon dva dana sam iščupala sve žice iz sebe i pobjegla iz bolnice. grozno sam izgledala, ali sam se u onoj bolnici osjećala još groznije. možda nekome jednog dana padne na pamet pogledati na internetu nešto o našoj nesreći. odmah da kažem, nemojte se truditi. naša nesreća nikad nije bila u novinama, za nju nije saznala čak ni policija. ''mulac u bijesnom autu'' nije bio samo to. on je bio ''bogati pijani mulac u bijesnom autu''. odnosno, policija je znala za nju. znala je krivca, ali je i stari od mulca znao kako srediti da se to ne sazna kako njegov sinčić ne bi ostao obilježen i morao ispaštati. umjesto njega sam ispaštala ja. ali o tom-potom. nakon pada sam pala u nesvijest..jako, jako, jako dugu nesvijest, zapravo, kasnije su mi rekli da sam doživjela kliničku smrt i već su bili spremni odustati od mene kad mi je proradilo srce. pravo malo jebeno čudo. te minute kad sam umrla..neznam, većina njih je to opisala kao dugački tunel sa bijelim svijetlom. meni nije bilo tako. bilo je to nešto nevjerojatno. ne bih znala opisati svoj doživljaj da nisam naišla na jednu knjigu u kojoj je autor opisao nešto slično. dakle, riječ je o sljedećem - osjećaj je kao da ste na nekom tulumu koji je trajao dulje od svih mogućih granica.u sebi imate sve droge svijeta. letite, ne dotičete pod. neznate ni za koga. jačina glazbe probija vam bubnjiće ali vi ništa ne čujete osim svog srca..tam-tam-tam. obavijeni ste maglom i mada znate da se njišete sa stotinama ljudi u istom ritmu, vi ste posebni i mozak vam radi prekovremeno. čudne vizure plešu oko vas i vi se ni ne trudite shvatiti. ništa. plešete satima i satima, bez trenutka umora dok se osjećate jebeno kao nikad u životu. onda su vizure počele blijediti. glazba je postala jača. zapravo, medicinske su sestre nešto vikale. pogledala sam oko sebe i požalila. pjesma je nestala. zauvijek. poslije sam se pitala kako bi mi bilo da su odustali od mene tren prije nego sam oživjela. nakon toga su me smjestili u intenzivnu jer u šok sobi nije bilo mjesta..da,da..jebena riječka bolnica..onda se dogodilo nešto što ja ni nakon smrti neću zaboraviti. ja sam se probudila u 11:59. kako, neznam ni ja. naglo sam se ustala u krevetu i gotovo ispala iz njega. trsatska crkva je odzvonila. to što sam ja tada doživjela, nadam se da nitko nikad neće. nešto se otkinulo od mene. fizički. onda sam opet pala u nesvijest. probudila sam se oko 3 ujutro idućeg dana. matijini starci su bili uz mene. htjeli su da oni budu prvi od kojih ću to čut, da mogu sa mnom podijeliti svoju bol. kad su mi rekli..neznam..u sebi sam vrištala, ali iz mene nije ni glas izašao. srušila sam se u krevet. počela sam plakati tada i nisam prestala plakati dva sata. njegovi starci su me zagrlili, slomljeni, ali ja nisam ništa osjećala niti rekla. otišli su ubrzo i pustili me u samoći. ništa se nisam pitala, nisam ni o čemu razmišljala. jednostavno sam - znala. što sam znala, neznam ni ja. jedan dan sam provela u krevetu i onda pobjegla. matijini starci su me pokušali pronaći, ali me nisu nikad našli. ja sam njih našla, i to samo jednom. za matijin pokop. bio je to lijep mali obred. bio je topao kolovoški dan, jedan od onih koji u sebi imaju neku posebnu ljepotu koju nikako ne znamo i ne možemo objasnit. bilo nas je jako puno. svi su došli. stajala sam kraj njegovih roditelja. svaki je korak u meni budio bol. i fizičku i psihičku. hodali smo tiho na putu natkrivenom borovima. tišina je bila skoro opipljiva. došli smo do grobnog mjesta. netko je pročitao govor, ali ja nisam ništa niti čula niti vidjela. jako se puno ljudi rasplakalo nakon govora. njegovi starci su prvi bacili grudu zemlje i ružu. ja sam išla za njima..-Ljubavi moja, to je zadnje što ti poklanjam. Nek ti je sa srećom ondje gdje jesi ako si već morao otići.- pala je moja ruža..bijela..bijela i blijeda kao što sam i ja bila tada. daljnji događaji su bili gotovo kao u magli. bezbroj ljudi htjelo mi je izraziti sućut, ali ja sam samo pobjegla. od njih, od svega. pobjegla sam. Joj, ubi se čovjek..a bio mlad, jebote... noćas mi srce pati..noćas me duša boli

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.02.2006., četvrtak
neki sam dan malo 'surfala' internetom i naišla na još neke ispovijesti ovisnika. pokušala sam se usporediti s njima, vidjeti kako su oni doživljavali ono kroz što su oni prošli, ali usporedba je nemoguća. droga svih uzima jednako bez ikakvih razloga. droga na neki način čini sve ljude jednakima, nije važno što su oni zapravo u životu, ako koriste drogu dani su im isti, navike isti..laži su im također iste.. pročitala sam i par kritika upućenih na neke blogove. kritiziraju ih da nisu vjerodostojni, da su samo fakeri koji tako isprobavaju reakciju okoline ili je to iz čistog preseravanja. onda sam i ja pomislila - što ako mene netko jedan dan proglasi fake-om, zaključi da nisam ono što čini pravog ovisnika. to bi s jedne strane bio kompliment, značio bi da sam se uspjela riješit svega kroz što sam prošla, a s druge bi to strane bila uvreda jer bi to omalovažilo sva moja razmišljanja i bezvrijednim učinilo svo moje iskustvo i osjećaje. no, i ja i svatko ima pravo na svoje mišljenje pa kritike prepuštam vama. i prije nego što nastavim priču, htjela bih napisati link na blog jedne osobe za koju bi užasno željela znati što se danas s njom događa. njegov mi se blog sviđa jer dijelim sve sa njim..pa eto , kliknite ako želite - http://narkoman.blogger.ba.. dakle, gdje sam stala..aha, da. matija je otišao i mi se nismo čuli dva tjedna. prvih tjedan dana nisam dolazila u školu niti kući, samo bih prespavala kod frendova ili bi zoru dočekala u nekom kafiću. i nije neki život za 16-godišnjakinju, ali jebiga..tako je. prvih tjedan dana sam bila užasno skomirana, na najmanje bih stvari padala u depresiju. uhvatila me neka čudna svadljivost i rijetki su me zaista podnosili. svaki dan bih uzela nešto, jedan dan speed, drugi bonove, treći ne znam ni ja što. i tako tjedan dana..žalila sam samu sebe i svoju sudbinu i sebe tih tjedan dana, ali sam nakon tjedan dana zaključila da mi je život prekratak da bih ga potrošila samo na drogu. idući sam se tjedan vratila u školu, a vratila sam se i kući. stara je bila užasno zabrinuta jer me nije čula skoro tjedan dana. i njoj sam nešto nalagala i na kraju mi je ipak oprostila. nažicala sam nešto para od stare i s njima vratila dugove. povratak u školu je bila jedna od boljih stvari koju sam tada napravila. po prvi put sam zaista popričala s nekim curama iz mog razreda, i iako nikad nisu saznale što se sa mnom dogodilo, bilo je lijepo popričati s nekim tko je bar malo normalan i nije nafiksan. isti dan je profa iz hrvatskog najavila da će se održavat neko malo natjecanje u pisanju i da svi mogu donijeti svoje radove, pisati o čemu god. ja sam inače obožavala pisati, i, što je najčudnije, obožavala sam čitati. u osnovnoj sam knjige doslovno gutala, u srednjoj nešto manje ali mi je to bio dobar ispušni ventil. kad bih se naživcirala, otišla bih čitati neku knjigu kako bi svladala bijes. i tako sam ja, 'načitana i pametna' (hehe) odlučila napisati nešto za to natjecanje. pogađajte što sam napisala. opisala sam svoj život, s tim da sam se predstavila pod drugim imenom. kad je profa pročitala moj rad, gledala me postrance i sigurna sam da je nehotice krenula tražiti tragove igle na mojim rukama. zajeb, nije ih bilo. poslije sata me pozvala sa strane i pitala: 'jeli to tvoj život'? ja sam rekla da nije jer sam znala da bi u školi odmah nastala sranja jer su svi u mojoj školi bili dobra djeca i ni blizu meni. neko me vrijeme promatrala, onda je valjda zaključila da to zbilja nije moj život. poslala je moj životopis na natjecanje. nije bio prvi, ali je dobio neku posebnu nagradu za najbolju dramsku priču, ili je to tako nekako išlo, ne sjećam se. bila sam ful sretna jer sam uvijek voljela pisati, a sad sam za to dobila i priznanje. kasnije su me neki pitali kako sam uspjela tako vjerno opisati sve te događaje. zaista se pitam, pitam se kako.. prošao je tjedan dana škole. sve mi je više falio matija. ako to dotad nisam znala, tada sam skužila da sam bila zaljubljena u njega, totalno i potpuno. bilo mi je grozno bez njega, pokajala sam se za svoje zadnje riječi i najradije bih bila vratila vrijeme. ali jebiga, mislila sam, povrijedila sam ga i ima pravo ljutiti se i prekinuti. taj sam tjedan intenzivno razmišljala o svemu što mi se dogodilo i znala sam da mi treba netko tko će sve proći sa mnom, a željela sam da to bude matija. željela sam da vidi da ga volim i da ga više neću razočarati. više od svega, od njega sam trebala razumijevanje. on je bio jedina osoba od koje bih se sve to usudila tražit. nakon dva tjedna skupila sam hrabrosti i nazvala. javila se njegova stara kojoj je čak i bilo drago što me čuje. pozvala je matiju..rekla sam: 'prije nego što išta kažeš, dopusti da kažem ja. imao si pravo, laži ne vode nikamo i znam da sam te povrijedila. stvar je u tome što ja želim nastaviti dalje, i ne želim nastaviti dalje ni sa kime drugim osim sa tobom.' na njegovoj je strani bila samo tišina. onda je ipak progovorio: 'u redu. dat ću ti jednu šansu. nemoj je prokockati' bila sam užasno sretna ali istodobno svjesna da zaista misli ono što je rekao. našli smo se isti dan..uf, kako mi je falio..grozno. prvo smo se čvrsto zagrlili, pa se ljubili i na kraju sam mu ispričala sve. apsolutno sve čega sam se sjećala. rekao je da mu je bilo dosta teško zato što nisam htjela njegovu pomoć i da me nije mogao gledati kako propadam. otišao je u nadi da ću se smirit. ponovo smo prohodali taj dan, zapravo, nismo niti bili prekinuli već je to bilo nekako prešutno prekidanje. opet sam se vratila školi, ovaj put zaista i on mi je kroz cijelo vrijeme bio podrška. nastojala sam ne misliti na tonku, govorila sam sebi da život ide dalje i to je nakraju upalilo. sve sam manje razmišljala o njoj, čak sam počela sretna odlazit u školu što mi se dotad nije desilo. našla sam nekoliko frendica koje u životu nisu takle drogu i počela sam izlaziti s njima i matijom. bio je fantastičan osjećaj ponovno plesati 'čista'. zbilja sam se osjećala preporođeno, popravila sam odnose sa starcima a i sa matijom je sve bilo super. tako je prošlo već par mjeseci. ja i matija smo tada bilo zajedno goidinu i skoro 6 mjeseci. godina i pol je padala negdje dvadesetog kolovoza (20.8.). bila sam užasno sretna jer smo već sve bili isplanirali unaprijed, idemo na krk u neki diskić, bit će tamo i naša ekipe i frendice iz razreda koje su tamo ljetovale. nestrpljivo sam čekala kad će doći taj dvadeseti i onda je konačno jedan dan i došao. matija i ja smo se zajebavali, čestitali smo jedno drugome kako samo samo uspjeli izdržat sve i pričali smo dugo vremena na telefon. općenito, čista sprdancija jer smo oboje bili odlično raspoloženi. bila sam totalno nervozna taj dan jer sam htjela da sve bude super. matija je još negdje na početku ljeta kupio neki motorić, ništa posebno, ali dovoljno da nas poveze do krka i nazad bez većih problema. krenuli smo oko podneva, došli kod frendica u apartman oko jedan. spremali smo neki žešći party, netko je dofurao zvučnike, netko cugu, frendice su se sređivale a dečki su se bavili namještanjem apartmana. i tako je došla večer. predali smo darove jedne drugom. on je meni poklonio plišanog zeca i pisamce, zapravo ogromno pismo u kojem je napisao sve razloge zbog kojih je sa mnom. bila sam totalno oduševljena. ja sam njemu poklonila dva originalna cd-a(koje je dugo, dugo vremena tražio i patio za njima), i šal od rijeke(vatreni navijač). i on je isto bio oduševljen. večer je mogla počet. bilo je fenomenalno, jedan od najboljih partya na kojima sam ikad bila, a bila sam na mnogima. svi su se super zabavljali, pomislili bi da je to još jedan od onih idiličnih ljigavih američkih filmova s happy endom. bilo je totalno jebeno, još ni dan danas nemam riječi za njega. nitko nije pijan bavio probleme. svi su plesali..zabavljali smo se i mi do nekih 4 ujutro. ni ja ni matija te večeri nismo pili jer smo htjeli da ovo bude večer koju ćemo zaista proživjeti u svakoj sekundi. oko 4 i pol odlučili smo krenuti put rijeke jer je matija rekao starcima da će biti u rijeci, a nikako na krku i onda smo morali tada krenuti da ujutro stignemo u rijeku. vozili smo se od krka pa preko mosta pa prema rijeci. obožavala sam se voziti s njim jer sam u njega imala povjerenja i bio je ful dobar vozač, a i bilo mi je super obgrliti ga i nasloniti glavu na njega. kad smo prešli krčki most, počela je padati jutarnja rosa i cesta je bila lagano klizava. približavali smo se bakarcu kad je s druge strane naletio neki pijani mluac u bijesnom autu. udario nas je, ja sam pala s motora, a matija se nastavio klizati na motoru i zaustavio se pred provalijom. prevezen je u bolnicu u jutarnjim satima zajedno sa mnom. matija je umro u podne 21.8. u šesnaestoj godini od posljedica pada.
- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.01.2006., ponedjeljak
dalje
mada ja to sebi nisam htjela priznati, to što se desilo tonki me užasno uznemirilo. samo sam razmišljala o tome da sam ja mogla biti na njenom mjestu da sam ostala u staroj ekipi. u tom sam trenu matiji bila zahvalna do neba jer sam skužila iz prve ruke kako je grozno imati nekog teškog ovisnika pokraj sebe. najgore je što ja nikako nisam mogla pomoći tonki. ja sam tada zbilja izašla da se nikad ne vratim. s tonkom se nikad više u životu nisam čula. zadnje što sam čula o njoj je to da je nestala, a ja sam pretpostavljala što je napravila. ili je pobjegla negdje daleko od svih nas i pokušala se skinut(možda i uspjela) ili danas još uvijek leži neotkrivena, mrtva u nekom jarku. nadam se da se uspjela skinut..ustvari, neznam što se nadam..sa dopa se nikad ne može skinut stopostotno..neznam je li to kome ikada uspjelo. uvijek ostaje jedan dio koji bi za novu dozu dao sve..prodao svih oko sebe, lagao u lice i činio nezamislive stvari..ali o tom-potom... nakon toga što se desilo tonki, mislila sam da ću umrijet. povukla sam se u sebe, neprestano razmišljala o tome kako sam to mogla biti ja..ili se mučila mislima tipa zašto joj nisam pomogla..mogla sam nešto učiniti za nju..grizla me savjest užasno. tonka je službeno ''progutala neke krive tablete''. samo je nekolicina nas znala što se zaista dogodilo. neki od njih su nastavljali odlaziti k njoj u bolnicu, ali je uskoro ni oni nisu mogli podnijeti. hvatala ju je kriza..psovala je sve koje poznaje i koje ikad upoznala, prolazila kroz razna stanja u samo nekoliko minuta, hvatao ju je histeričan smijeh, pa panika, pa nezadržive suze ili katkad sve to odjednom. to je trajalo nekoliko dana dok jedno jutro njena mama nije zatekla prazan krevet. pobjegla je iz bolnice. pretpostavljam da je tih dana udarila u dno i sad joj je bilo samo do nove doze..ali to nikada neću saznati. kad je to jutro otišla tonka, sa njom je otišao i jedan dio mene...ona mi je na neki način otvorila oči ali to više kasnije neće biti važno. ja sam i dalje bila u depresiji. snažnoj, kao nikada dotad. uzalud mi je matija govorio da se ne mučim, uzalud su mi svi govorili da joj nisam mogla pomoć i da je to bilo gotovo sigurno kad je prvi put probala dop..neznam.. ne sjećam se svih riječi i razgovora koje sam vodila sa svima njima jer sam sve češće počela svoju tugu utapati u cugi..jednu subotu zaključila sam da to tako više ne ide..piti svaki dan..nije to za mene..matiji sam nešto nalagala i..po prvi put nakon jako dugo vremena izašla sam van sa svojim starim društvom. pravac-fun. čak sam razmišljala nekoliko minuta prije nego što sam zaključila da je vrijeme da prihvatim ponuđeni bon. i nije bio jedini te večeri..te je večeri bila užasno gužva..po cijelome gradu..bilo je toplo, svi su se šetali..zaljubljeni parovi su se držali za ruke..kraj cijelog mog društva, a bilo ih je najmanje deset, ja sam se osjećala sama. tako užasno sama. dolazilo mi je da zaplačem, ali ja nisam plakala ni zbog tonke(osim u bolnici) pa mi nije padalo na pmaet da se sada rasplačem. rješenje za tugu-još jedan bon. neznam koliko ih je bilo. neznam što sam uzela, ali je u meni tu večer bilo toliko toga da se ja ne sjećam niti jedne jedine stvari koje sam radila te večeri..ujutro opet ista spika-naočale na one grozne oči..prvi autobus..preko dana sam se našla s matijom..smislila sam neko dobro opravdanje za jučerašnju večer i povjerovao je.. kako mi je lako prešla laž s usana..kako me nimalo nije bilo briga hoće li saznati istinu..ta me hladnokrvnost prepala. znači li to da se opet vraćam na staro? bomboniranje subotom..tripovi, žetoni..mislila sam da je to postala moja prošlost otkad sam s matijom..ali nažalost, nije..dvije iduće subote - ista stvar..bonovi..sve,sve,sve... tada su mi već bili ponudili dop. odbila sam. smatrala sam da ništa nije vrijedno toga da završim kao tonka. počela sam se sve rjeđe viđat s matijom jer nisam mogla podnijet pogled na ono njegovo nevino lice..nisam mu mogla lagati. za to jednostvano nisam imala srca. sve sam češće razmišljala o prekidu kojeg bi ja isprovocirala tako da sva krivnja bude na meni, jer zapravo i je bila. matija je vidio da se sa mnom nešto dešava, ali mu nisam dala da mi se približi..mislila sam da je najbolje da nikad ne sazna istinu jer će ga tako prekid najmanje boljeti..uzalud to što sam ja mislila. nazvao me jedno popodne i rekao da moramo ozbiljno popričati. po svojim riječima i tonu me užasno podsjećao na sivog onog nesretnog dana. našla sam se s njim, ali mu nisam mogla pogledati u oči. odmah sam znala da me je netko izdao. bio je užasno bijesan, ali u isto vrijeme i silno povrijeđen. nije znao što bi prvo rekao ili napravio..nakon dosta vremena je progovorio: 'zašto mi nisi ništa rekla? zašto nisi rekla da te to s tonkom toliko pogodilo?pomogao bi ti..ja tebe volim, ako mi misliš samo lagat, ja ću tebe zamrzit' ..neznam zašto, ali umjesto da mu sve priznam i pokušam razgovarati s njim, ja sam ga prkosno pogledala..rekla sam: ' da, i šta onda? ne upravljaš mojim životom'. matija se bez riječi pokupio. pomislila sam-to je to. to je kraj. opet sam sjebala..što mi preostaje više?? i tako sam se našla s ekipom..nacugala, napljugala..i još malo više..tu je negdje počeo i moj kraj
- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dalje

28.01.2006., subota

Računam da sam matiju upoznala kad mi je bilo nekih 15 godina i odmah mi se svidio. dotad nisam nikad bila zaljubljena, sve su to bile gluposti..poljupci sa dečkima i takve stvari..ali ovo..ovo je bilo ono pravo. kad kažem da je matija bio dobar dečko, ja to zbilja i mislim. i dan-danas pamtim sve dobre stvari koje je on učinio za mene. kad sam ga prvi put srela, bila sam trijezna i nisam bila na ničemu i toga se jasno sjećam. on se pridružio ekipi najkasnije od svih, ali nije zbog toga bio manje omiljen. svi smo ga voljeli zbog njegovog karaktera i snage.on se pridružio nama samo radi zabave, glazba je bila jedini i isključivi razlog zbog kojeg je on tukao vrijeme s nama, i zbog toga smo ga zbilja poštovali. nije da mi njemu nismo redovito nudili razne stvari,ali je on to uvijek odbijao. jedne subotnje noći sjedili smo na plaži na preluku. to je plaža kad se ide od opatije prema rijeci, poslije kampa. tada je bila betonirana i moglo se lijepo sjedit na njoj. cijela ekipa je pila ili bavila se čime god da je imala, zajebavali smo se i brzo mi je prolazilo vrijeme. nakon nekog sam vremena počela pričat s matijom. rekao mi je da je isto godište kao i ja, ide u srednju i počeo je pričat sa mnom o život i nekim glupostima. djelovao mi je kao da nikako ne spada u moj svijet i uživala sam slušati kako priča svoje događaje iz škole ili sitne svađice sa starcima. on je sa starcima imao ful super odnos, govorio im je gotovo sve, i općenito uvijek su mu bili na raspolaganju kad je imao neki problem. jedini izraz njegovog puberteta je bilo nekoliko neopravdanih sati, i zbog toga smo se dosta znali zezat na njegov račun. tako smo ga i prozvali - 'dobro dijete ekipe'. nakon nekoliko subota i plaža za vrijeme kojih smo mi pričali sto na sat, kao da se poznajemo cijeli život, zabrijali smo. too! željela sam to ali nisam ništa željela prva jer nisam znala želi i on to. poljubac je bio zaista čudan..osjećala sam se užasno neobično ali to nije bio onaj klasični osjećaj 'trnaca i struje kroz tijelo'. više je to bilo kao da sam taj tren s njim postala nešto neraskidivo..i imala sam osjećaj kao da mi žilama tiho klizi pijesak. jako neobičan osjećaj, vjerujte. a možda je to bilo zato što sam upravo uzela bon..hmhm..tko će ga sad znat. bilo kako bilo, prohodali smo tu istu večer. odmah iduće dane nakon toga smo se počeli sastajati prije i poslije škole. nikako se nismo mogli nasititi jedno drugog. nakon nekog vremena pao je i prvi, pogađajte, sex. mogu samo reći da je bila čista fantazija i bolje od svih droga svijeta zajedno, a u meni ih je bilo dosta. i dalje smo odlazili u fan, zajebavali se..matija je bio protiv mog uzimanja raznih stvarčica. tada sam već sa bonova prešla na tripove. malo skuplje, ali jebiga, htjela sam isprobat. i tako sam počela brijat po tripovima..bilo je super i još uvijek sam imala para..staru sam redovno muljala o svemu, naravno, ali sam je nakon nekog vremena upoznala s matijom i složila se s time kao razlogom čestog izbivanja iz kuće. da..koga on nije mogao osvojit..znam samo da je on mene osvojio odmah. kasnije mi je rekao da sam i ja njega..on je za mene smatrao da ja nikako ne pripadam tu gdje jesam, da zaslužujem nešto bolje i da mi sudbina ne smije biti osmrtnica u novinama i izvještaj u crnoj kronici o predoziranju. negdje duboko u sebi znala sam da ni ja ne želim završiti tako, ali tada to još nije bilo bitno. tripovi su bili sasvim ugodni. matija se trudio pomoći mi, ali opet, duboko u meni je progovarao i neki prkos.. nisam se htjela ostaviti toga. mislila sam da ću se svega toga lako riješiti. nakon nekog vremena probala sam prestati. i uspijevalo je. ostala sam dugo mjeseci čista i to samo zbog njega. promijenila sam mjesto izlazaka i sa starom sam se ekipom družila sve manje. tek bi povremeno s nekim od njih otišla na kavu prepričavati događaje i raspitivati se o ostalima. kad sam se svega ostavila, matija je bio užasno ponosan i zaista je pazio na mene. rijetko smo se svađali jer me volio i sve mi je opraštao, a istini za volju, nije mi ni imao što opraštati. vratila sam se učenju, škola se pomaknula s mrtve točke, a i ja s njom. ja i on smo mali neke svoje spike, neke forice kojima bi se samo ja i on satima smijali a drugi nisu ni shvaćali što se događa. ja i on smo već bili dogurali do godine dana. moja najduža veza dotad, a i odtad. dakle, prošlo je godina dana kad me sivi(iz moje bivše ekipe) nazvao i hitno pozvao na kavu. rekao mi je da se dogodilo nešto užasno i da mora s nekime popričati. pristala sam jer je djelovao kao da će iskočiti iz kože i bojala sam se da će napraviti nešto nekome ili sebi. brzo sam došla do njega. sjedio je u našem nekadašnjem kafiću. prvi put nakon toliko vremena sam srela neke ljude i uspomene su se munjevito vratile. sivi je brzo počeo pričati što se događa: 'Tonka je u bolnici! pronašli su je starci polumrtvu. kako si je to mogla napravit?' nisam ništa shvaćala dok se nije malo smirio. tonka se predozirala, jedva je izvukla živu glavu. sivi i tonka su tad hodali i voljeli su se koliko god su se mogli. tonkini starci su znali da se družila sa sivim. tonka se tada još nije probudila iz nesvijesti, i njen je stari krenuo tražiti sivog da se obračuna s njim, smatrajući ga uzrokom tonkinih problema. sivome je trebalo prenoćište jer je ispalo da je njen stari pozvao policiju i naveo sivog kao mogućeg krivca. sve je to za mene bio jedan ogroman šok. ni sa kime od njih se nisam čula jako dugo i nisam znala da je tonka otišla tako daleko..a skužila sam i da je sivi imao tonkine probleme. užasno sam se osjećala zbog tonke jer smo nekada bile skoro best frendice, a onda smo se razdvojile. htjela sam odmah otići u bolnicu da vidim tonku ali me sivi nije pustio, stalno mi je ponavljao da treba prenoćište dok mi nije dopizdio. rekla sam da kod mene ne može prespavat jer sam se posvađala sa starom, što je i bila istina. sivi se rastužio i napao me riječima; 'to od tebe nisam očekivao, nekada smo bili najbolji, a sad se ne mogu ni sakriti kod tebe. baš ti hvala!' još me i pošteno izvrijeđao ali nisam ni obraćala pozornost jer sam mislila na tonku. uspio mi je reći u kojoj je bolnici prije nego što je bijesno izletio iz kafića. javila sam se matiji i brzo krenula u bolnici. ona, tonka, koja se uvijek smijala i uvijek svih nasmijavala, moja tonka, moja tonka koja me uvijek savjetovala, sad je ležala u bolničkom krevetu sa milijun žica i trakica po sebi. koža bijela i tanka kao papir, tijelo čudovišno mršavo i neprepoznatljivo lice. zar je to bila moja tonka?? da, bila je jer je pred vratima stajala njena mama u suzama. promatrala sam je. i onda sam se slomila. plakala sam bez prestanka stalno ponvljajući kako??zašto?? ali na to nisam imala odgovora. dok sam plakala, tonka se probudila. pogledala me svojim očima koje su defitivno bile starije od nje same za par 20 godina, pogledala me i pokušala se nasmiješiti. to me samo natjeralo u još gorči plač. nisam je mogla gledati takvu, ali sam se prisilila. stalno sam joj govorila neke besmislice, uvjeravajući je kako će sve biti u redu, a ona se ne treba brinuti. vraga! nije bilo tako i oboje smo to znale..nikad više ništa neće biti isto. moje su oči govorile zbogom, a ona je itekako razumjela..tada je stigao i matija. uletio je u sobi i onda sam se trgnula. pozvala sam njenu mamu koja ju je presretna zagrilila. ja sam otišla van. otišla da se više nikad ne vratim.
- 17:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.01.2006., petak
moj prvi susret sa 'svijetom odraslih' dogodio se već sa 12 godina. prve cigare, prva cuga..prvi dečki..kad se malo vraćam u to vrijeme shvaćam kako sam tada mislila da preda mnom stoji cijeli život i da ga trebam skroz iskoristiti..kakva greška, kakva fatalna greška. za mene je tada svaki dan bio nešto novo..a sada moji dani već odavna nisu nešto novo..klizim polako od jednog dana i sata do drugog..često me pitaju, bih li sada htjela nešto promijeniti u prošlosti. kako da ne. može ako se može promijenit sve od 12. godine naovamo. inače, imam ih 18..piše, jelda :) sjećam se svojeg prvog isprobavanja svega..odnosno, nekih se stvari sjećam, nekih ne. previše je toga u mojim mislima zavijeno dimom da bih mogla tvrditi kako mi se sve što mi se događalo, događalo svjesno. sa 12 godina sam živjela u kući sa mamom, tatom i sestrom. imam ja i brata, ali njega sam čak i onda viđala nekoliko puta godišnje. i on je imao sranja baš kao i ja, ali on je bio jak karakter, užasno jak karakter. svaki dan je pljugao, ali s time je svaki dan i mogao prestati..doslovno. njegovo društvo se okupljalo oko moje kuće. danas bi ih prozvali tipovima sumnjivog i asocijalnog ponašanja. tada, meni su oni bili nešto strano, i nešto, što je možda trebalo dostići..jednom sam svog brata otvoreno pitala u rijetkim trenucima koliko sam ga vidjela, pitala sam ga dokle je došao u isprobavanju i konzumiranju. malo je čudno pogledao oko sebe, ali njegov izraz lica nisam uspjela raspoznat..odgovorio mi je-,jednom sam probao heroin.ušmrkao sam ga' . i kakva je bila moja reakcija? nikakva..premalo sam marila za njega ili mi je to bilo normalno,neznam..ili sam ga možda previše voljela da bih mu išta zamjerila. čudno kako uvijek one koji najviše volimo, oni najmanje vole nas i najmanje ljubavi dobivamo od njih. to mi se nije desilo jednom u životu ali sam naučila ignorirati svoju ljubavi prema takvim osobama i pomalo je pretvarati u mržnju. i njega sam zamrzila. to će mi poslije biti važno. sa 12 sam prvi put probala cigarete. ništa posebno, nije mi se svidjelo..nisam mogla podnijeti dim cigarete..ali zato mi je alkohol vrlo dobro ležao. tada čak i nisam nešto često pila..to se ni kasnije nije promijenilo, nikad nisam brijala po tim sitnim stvarima. zato se smijem onima koji kažu da samo puše ili samo piju, jer sam ja počela od toga. stvar je samo što neki imaju snage na tome stati, a neki nastave..kao ja. moju je ekipu tada činila grupica dečkiju s kojima sam se inače uvijek bolje slagala nego s curama. više sam se voljela potući ili riješiti stvari na ''muški način'' nego se tužakati nekome ili braniti verbalno, kao što su to tada činile sve cure iz mog razreda. zapravo, kad razmišljam, jedino sretno doba mog školovanja, ili bar najsretnije je bilo prvih 3-4 razreda osnovne škole. svi smo se voljeli, bili smo prijatelji, odlazili smo si na rođendane..što je najvažnije, uopće nije bilo kakav je tko izgleda..ili tko ima više a tko manje..potpuno nevažno. bili smo čista djeca, a sad kad pogledam novije generacije pitam se u što se to pretvaraju.. prijateljica mi je ispričala svoj doživljaj sa autobusne stanice. dva dečkića, ne veća od njihovih torbi, žustro su raspravljala o tome koji li će sat markirati sutra, tjelesni ili matematiku. ja sam ostala šokirana..možete tek onda mislit kad sam čula da je žicaju za cigaru. pitala ih je koji su razred a oni su rekli - drugi i treći.. da,da.. djeca danas sve mlađe ranije i ranije dobivaju ono što mi nismo, ili zapravo, ono što vi niste. markiraju u drugom osnovne, nemaju nikakve kulture..kad gledam njih, kao da vidim sebe izgubljenu u nekom davnom vremenu. ja sam po mom mišljenju prerano odrasla..za to ne krivim nikoga osim sebe same, jer znam, da sam se drukčije ponašala, danas nebi bila ovakva. sa 13 godina sam počela odlazit u onako neke kafiće..dotad je to bilo samo skrivanje po šumi i potajno pušenje jeftinih cigara. u svakom sam trenutku tada mogla odustati i vratiti se kući, i to ne samo u prenesenom mišljenju. Tada sam već počela nestajati po nekoliko dana od kuće. nikome se nisam javljala, a kad bih došla kući bila sam gruba i nije me zanimalo ništa što me moja mama pitala. počela su redovita opijanja vikendom, visenje po kafićima..bit će da sam negdje u to vrijeme prvi puta zapalila pljugu. nije mi se svidjelo, ali čula sam priče drugih kako je to super, kako moram probat..i probala sam. prvi je put bilo užasno. travu sam nabavila preko jedne frendice, a travu je dofurao hans, bratov frend. tako sam ja ušla u njihovo društvo. bilo mi je to i prvi put da vidim nekog da ''kljuca'' nagutan silnim tabletama i napljugan do neba. prepala sam se jer je hansa izgleda pucalo na agresivu a tko bi se obranio protiv onakvog medvjeda od čovjeka. i to je prošlo. nakon što sam zapalila, nisam na sebi osjećala ama baš nikakvu promjenu. i dalje sam bila mirna, i sada već pomalo razočarana. kod mene se baš tada održavala jedna pučka fešta i svi su kafići i cijelo mjesto bili krcati.. ali na nas nitko nije obraćao pažnju, makar smo sjedili na terasi i bili svima na pogledu..10-ak ljudi koji pljugaju za stolom..nikakva novost, i to me zaista začudilo. mislila sam da će netko primijetit toliku hrpu ali čak je i konobarica mirno do nas donijela čaše vode i gledala nas. kasnije sam saznala da je ona često pljugala sa mojom ekipom u zamjenu za piće ili slobodan stol ili kakav popust. a bila je toliko starija od nas..prvi put kad sam pljugala, dakle tada, nakon nekih 10 minuta sam pala u užasnu depresiju. sjedila sam na klupici i pitala se zašto su svi veseli, a ja se jedina želim bacit u mrtvi kanal. kasnije sam saznala da se to zapravo često događa. prvi put pljuga na ljude zna djelovat upravo suprotno od uobičajenog, dakle, depresija, mirnoća..i razne crne misli..7 i 8 razred sam završila gotovo bez problema..jedini problemi koji sam imala su bili oni sa mamom i to zbog njenih suvišnih pitanja. ljutila se što ja tako mlada već idem u kafiće i tako mogu biti izložena raznim lošim i sumnjivim ljudima..jadna ona, nije shvaćala da dok mi to govori, upravo gleda u jednu takvu osobu..bila sam vješt lažac, i još uvijek sam..samo sada biram kome ću lagati, je li toga vrijedno i sada imam nešto više savjesti..hm..da..kako da ne..tada sam počela izlaziti u jedan veći kafić..preko noći su se vikendom zapravo micali stolovi i puštala se tada meni relativno nova glazba - techno. žestoko sam se zagrijala za tu glazbu i još i dan danas mogu je slušati bez prestanka..s vremenom sam počela slušati i neke žešće stvari..postala pravi raver haha..mada toga u hrvatskoj zapravo više baš i nema..pravi, stari raveri izumiru. potisnula ih je dječurlija koja dolaze u fun na preluk po svoju tjednu dozu. i ja sam po tome zapamtila fun. ne sjećam se kad sam tamo počela i izlazit. petkom ili subotom bi uvijek redovno nažicala pare i sa ekipom se išla nalit prije toga na neku plažu na preluku ili biviu. onda - pravac fun. bilo je ludo..masa koja pleše bez obzira na ikoga i živi po svojim pravilima..tada sam još samo pljugala ili pila i bilo mi je ludo. mogla sam plesati cijelu noć poput onih koji su za to trebali neku pomoć. sjeća li se itko onog starog mota ravera? PLUR? peace, love, unity, respect..sada toga više nema. subotom se izlazi za zabavu, ali ne za zabavu bez ičega u sebi. ne krivim nikoga..svatko stvara svoju sudbinu..počela sam je i ja stvarati prije jedno 3-4 godine. tada sam prvi put na nagovor žaca uzela bon. bilo mi je odlično. plesala sam cijelu noć, osjećala sam se kao da letim po prvi put u životu i sve mi je bilo super..kada se još tome doda cuga, nije ni čudno da sam se tako osjećala. nažalost, tu ću subotu samo tada pamtiti kao dobru, a ubuduće sam redovno proklinjala i nju i sebe. bonove sam prvo uzimala samo jednom mjesečno, čak i rjeđe. još uvijek mi to nije ništa značilo. ali..počela sam s time sve češće, dok se to nije neprimjetno pretvorilo u uzimanje bar jednom tjedno. para je tada još uvijek bile jer sam dobivala neke novce za u školu za marendu. kako preko tjedna nisam ni pušila ni jela na odmoru, na kraju bi uvijek bilo dosta para. a bilo je tu i par dečkiju s kojima sam se oko para uvijek međusobno pomagala pa nije bilo problema. najgore mi je bilo ujutro kada bih se vraćala kući. nakon svega. nakon neprospavane noći, na prvom autobusu. vraćala bi se ili sa onima koji su kao i ja izašli van ili sa onima koji su se vraćali iz noćne smjene. uvijek bih se tome smijala. nije bilo nikoga između 20 i 50 godina, samo ili stariji ili mlađi. mama se brinula za mene, hoću li stići doma u redu, hoće li mi netko nauditi..pih..oko toga nije bilo problema. nakon nekog vremena svi mi sa autobusa u 6 i 10 smo se pomalo upoznali, navikli jedni na druge..prava mala obitelj.. kući bih se vraćala redovito sa sunčanim naočalama, a mama me nije čekala ni provjeravala jer mi je vjerovala. nju je bar bilo lako uvjeriti, pored sveg njenog ispitivanja i zanimanja, znala sam da me voli i iskorištavala sam to kako sam znala. bakice, zašto su ti tako velike zjenice?da te bolje vidim haha... jednog lijepog sunčanog dana zaključila sam da bonovi nisu dosta, treba isprobavati nešto novo, doseći visine..zapravo, bila je noć i bonovi više gotovi i nisu djelovali.trebalo je nešto jače da se osjećam živom. negdje u to vrijeme upoznala sam matiju..ja mislim da je on bio moja prva ljubav. često je bio s nama u društvu, ali je bio zaista 'dobro dijete'. njemu nikakve droge ni gluposti nisu padale na pamet..a meni sad pada na pamet da bih mogla ići spavati i priču nastaviti uskoro..pozdrav meni
- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dalje

kako sam se sad sjetila one pjesme: još jedan dan je prošao, još jednom mjesec došao..sjetit će je se svi sigurno. mene ta pjesma užasno iritira, ali jebiga, što mene ne irotira. u ovih jedan dan kao da sam zaboravila pisat. kakvo sranje..baš mi zapinju slova, a inače pišem bez greške i 'brzo ko munja' a da..to je to..uznemirenost. malo sam razmišljala o jednom dečku s kojim se dopisujem preko mailova, zapravo više nije dečko, ima 20 i koju, sada se i oženio nakon veze od kojih 5 godina, bar mi je tako rekao. i stalno razmišljam o njegovom mailu. inače, napisao mi je da njega to što je oženjen ne bi spriječio da spava sa mnom a meni se cijeli svijet odmah okrenuo, jadna njegova žena valjda nema pojma za koga se udala..a nije mi ni htio reć da je oženjen jer se bojao da više neću htjet pričat s njim..koji kreten! baš stvarno razmišljam da mu se nikada više ne javim. malo sam razmišljala zašto sam ja uopće krenula pisat ovaj jebeni blog. od njega nemam nikakve koristi a i sami blogovi mi već djeluju opako isfurano..a onda,opet..opet ta želja da netko nešto vidi i čuje, makar se već radi na tome da ljudi to čuju i vide..ah kako zbunjena rečenica..rastežem kao neki filozof ;) ali htjela sam s ovim blogom neke stvari rasčistiti sama sa sobom, pa, možda bolje da krenem..till next time..soon enough
- 17:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

početak

26.01.2006.,četvrtak
Neko sam vrijeme razmišljala kako bi pilo pisati dnevnik..nisam bila u prilici kupiti pravi, onaj od papira, a nema veze, možda ga nikad ne bi ni napisala..ne marim za takve stvari. na pisanje me potaknula moja želja da ako je ikako moguće, pomognem onima koji su prošli ili prolaze isto ili slično što i ja..a dosta sam toga prošla. komentari? komentirajte što god želite,ne pišem ovo za vas, zapravo, što manje ljudi ovo pročita, manje će me ljudi prepoznati. A netko mora. neka se prepozna onaj tko treba. U zadnje vrijeme mislima mi prolazi knjiga ''mi djeca s kolodvora zoo''. netko mi je rekao da je ta knjiga super zato jer uvijek postoji zanimanje za istinitom pričom i da se takve knjige uvijek čitaju, pa bi i ja ako nešto objavim zasigurno bila čitana..neznam, a nije ni važno. ja se jako dobro sjećam te knjige, ne zato jer mi je predočila neke stvari koje nisam htjela znati, prikazati mi okrutan život onih koji idu svijetom droge. ja sam za taj svijet ionako već znala. većina vas možda se nakon ovih riječi odluči utipkati dalje neku stranicu i pobjeći. u hrvatskoj, droga je svugdje. otvorite oči i pazite što želite - možda vam se i ostvari. razmišljala sam, kako pomoći nekome ako ne želim da se moj blog čita..baš apsurd...jelda.nema veze, pišem ga za SEBE. kroz neko vrijeme pisat ću blog, možda i odustanem, neznam. samo želim posložiti neke stvari u svom životu, sagledati cijelu situaciju i natjerati samu sebe da razmišljam o nekim stvarima, a inače to ne bi mogla. ovako ostaje zapisano za mene..bez obzira i uvijek. pokušat ću biti čim točnija i iskrenija jer je za to jednosavno došlo vrijeme.. osjećam to. na televiziji sam upravo gledala dio nekog užasno neznaimljivog filma..uvijek isto, na telki se vrte samo sranja. jedina stvar koju zaista ne želim propustiti je serija izgubljeni. ali i ona mi samo prođe pred očima..ma, dosta patetike. još sam uvijek tužna zbog frenda jer su ga prije nekoliko dana istukli..njih 20 na jednog. to zbilja nije pošteno, čak se ni ja nisam nikad našla u toj situaciji a imala sam ih zbilja teških..još sam ljuta na staru jer se opet petlja u moj život kao i svi. izgleda da ja ovdje nikad neću biti mirna..ah..možda tako i bolje, neznam. danas mi je baš bio ok dan. jest da učim kao luda za ispite ali imam nekog veselja u sebi, baš suprotnom mom jebenom horoskopu. piše da se danas trebam pripazit, haha. zapravo, to je bio horoskop za jučer ali ja ne vjerujem u horoskop. dok ovako bezveze lupam vrijeme, razmišljam da sam baš mogla napravit nešto pametnije, kao otići spavati jer ću se opet ujutro kasno dignut. ma nema veze, ne zanima me, tko će prigovarat..cimeri neće.. nek se sami brinu za svoje suđe i svoja sranja. trenutno slušam pjesmu od davida guette. zove se stay i veliko mi je otkriće. čudno, kako ja uvijek kada prvi put čujem neku super pjesmu, mislim, bit će mi super do kaja života, ali mi uvijek dosadi. tako mi je i ona već pomalo počela dosađivat iako mi je ono ful ok. koji jebeni život. nemam pametnijeg posla nego pisat dnevnik. baš mi dođe da žalim samu sebe,ali nisam tolika budala. samosažaljenje mi sada najmanje treba. pa, idem ja sad malo prošvrljat po netu, možda otkrijem što pametnog..ili nekog pametnog..zdravo 2 me
- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

pomalo o životu i svemu ostalom

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

taj dan
će svima doći
i tužno ću sjest i plakat
sjedi sad tu
i sjeti se
kako divno je
bilo taj dan
o kako cvjeta ružmarin
sad ideš ti
sretno nek' ti bude
i tada sjeti se
dana kraj jezera
o ptice pjevajte
njemu sreća je
jedna tužna mandolina
svira nama
dok odnekud čuje se
pjesma
to pjeva je on:
''Anđeli, anđeli''
svirajte mi noćas
nek se zna
gdje odlazim ja
ljubavi moja ostaj mi dobro
gledaj kako idem ja
ptice nek' pjevaju
smrti se ne bojim
sreća meni neka bude
anđele moj, anđele moj
zauvijek, rekla si

J.D.